Na još jednom stručnom predavanju okupili su se članovi novogradiške Podružnice Hrvatskog liječničkog zbora. Kako je istaknula predsjednica novogradiške Podružnice dr. Slavica Konjević Pernar, svako ovakvo okupljanje prilika je za razmjenu iskustava i dobivanje novih saznanja o svim temama iz područja medicinskih znanosti, a ovoga su puta u “Tjednu mozga” imali prigodu ugostiti njihovog člana, sada liječnika u mirovini, neuropsihijatra dr. med. Krunoslava Ravlića.
– Ovoga sam se puta odlučio za pomalo kontroverznu temu “Lobotomija, etička kontroverza ili tamna mrlja u povijesti i na savjesti psihijatrije”. Riječ je o operaciji mozga prilikom koje su kirurzi prekidali živčana vlakna između čeonih režnjeva i talamusa i hipotalamusa. Kako je taj dio mozga odgovoran za prosuđivanje, te kontrolu emocija i agresivnosti, odjeljivanje čeonih režnjeva od ostatka mozga u početku se primijenjivalo kao terapija za agresivne pacijente. No, dok je lobotomija reducirala nasilno ponašanje, istovremeno je stvarala ljude s različitim problemima u ponašanju, kao što su ravnodušnost, gubitak inicijative, te različiti stupnjevi smanjenja intelektualnih sposobnosti. Zanimljivo, u Sovjetskom Savezu lobotomija je ukinuta sredinom 20. stoljeća, i to ne zbog činjenice da je bila nedjelotvorna u eliminaciji antikomunista, već zato što je postojao negativni ideološki stav. Službeno obrazloženje bilo je da je lobotomija protivna principima čovječnosti te da mentalne bolesnike pretvara u idiote.
Samo u Americi u razdoblju od 1939.-1951. godine napravljeno je više od 18.000 lobotomija. Prema nekim podacima, do 1955. godine 40.000 ljudi u SAD-u podvrgnuto je operacijama koje su im nepovratno uništile dijelove mozga, a sve to od strane doktora koji nisu niti bili kvalificirani kao kirurzi. Točnih podataka o broju zahvata koji su izvedeni u Hrvatskoj ili Jugoslaviji nema.
Lobotomija se koristila za liječenje različitih bolesti, od shizofrenije do depresije i kompulzivnih poremećaja. Mnogi danas smatraju da je glavni razlog popularnosti lobotomije bila činjenica da je alternativa bila još gora. Naime, u to vrijeme eksperimentiralo se s liječenjem dubokim snom izazvanim barbituratima, inzulinskim šok terapijama te elektrošokovima. Sve te tehnike bile su vrlo rizične, invazivne i radikalne. Iako je klasična lobotomija uglavnom odbačena, današnji tretmani liječenja psihičkih pacijenata uključuju metode poput elektrošokova i sedativa. No, oni ne riješavaju probleme bolesnika, već samo ublažavaju simptome.
Zanimljivo, hrvatski psihijatar dr. sc. Miro Jakovljević još je 2011. godine kazao kako bi se psihijatri trebali ispričati svim homoseksualcima koje su liječili elektrošokovima, kao svim i žrtvama lobotomije i inzulinskih terapija zbog patnji koje su im uzrokovali svojim zabludama. Trebamo biti spremni učiti na svojim greškama. Sve te metode primjenjivale su se u to vrijeme s najboljim namjerama, da bi se pomoglo pacijentima. No, današnja psihijatrija jako vodi računa o njihovim pravima, kao i o tome da rizik tretmana bude puno, puno manji od koristi – rekao je, između ostalog, dr. Krunoslav Ravlić.
