Riječ je o predstavi nastaloj u korespodenciji s HNK-om Zagreb i Hrvatskim domom u Vukovaru. Autorica Lada Kaštelan na pozornicu je postavila premoć ženskih likova, predstavljajući muško – ženski svijet s pitanjem „možemo li mi uopće zajedno?“. Pratili smo dvije malene obitelji s paralelnim događanjima koji se preklapaju, nadopunjuju i sukobljavaju. Ivo, kojega je utjelovio Zijad Gračić, neprestano je cirkulirao kao jedini muškarac na pozornici, razapet između svoje bivše supruge Vesne te ljubavnice i buduće žene Zore. U tim vrludanjima susreće i kćeri svojih žena, tako da smo umjesto uobičajenog ljubavnog trokuta vidjeli peterokut. Ženu – heroinu koju muž ostavlja odglumila je sjajna Vlasta Ramljak, a kroz taj lik progovarao je opravdani feminizam, prisutan u književnosti i kazalištu kao „žensko pismo“ kroz koje se nastoji uzdignuti lik žene te dovesti i ispraviti zanemarenost ženskih autora od strane muške kritike tijekom povijesti.
Predstava je još jedan ostvaraj u kojem publika ne doživljava ushićenost, nego postaje svjesnija problema koji se kriju pod krovovima mnogih domova, ali se često prešućuje. Likovi su bili obični ljudi, nikakvi kraljevi i princeze, a prostor je bio intimni prostor u kojem je prikazana sudbina žene patnice, ali i nove Ivine ljubavnice Zore, koju je odglumila Katija Zubčić, a koja ne pristaje na Ivinu ljubav nakon što joj kćer Mira odlazi iz obiteljskog doma. Zanimljivost je bila u postavki drame koju je redateljica Marina Petković Liker postavila kao jedan stan u kojem se provodi radnja dviju obitelji. Radnja je odvojena, svaka žena je izgledala kao u svom vlastitom stanu, a poveznica je Ivo za kojeg je teško odgonetnuti je li slabić koji mora nekoga imati ili normalna muškarčeva pojava da traži svoje ljubavno gnijezdo kroz ostavljanje jedne žene i upletanje u život druge. Leitmotiv je bila i skladba Adagio u g – molu koju je glazbenik Gaziotto napisao na temelju ostataka kompozicije slavnoga venecijanskoga skladatelja Albinonija, nađene nakon bombardiranja dresdenske knjižnice.
Stvaranje jednog djela na temelju tuđega jedna je od simbolika koja se može vidjeti u gradnji života na temeljima tuđega. Druga simbolika je i značenje riječi adagio što upućuje na polagani i smireni tijek.
Autor: Mario Trupinić/photo: HNK
