Predstavljanje nove knjige književnika Ivana Slišurića „VUGINO ZRCALO” održat će se najprije u njegovim rodnim Rešetarima u organizaciji KLD-a „Rešetari” te suorganizaciji Gradske knjižnice Nova Gradiška, 15. lipnja 2022. godine , a potom, u jesen, u prostoru Društva hrvatskih književnika u Zagrebu .
O knjizi i autoru će , uz autora Ivana Slišurića, mr. književnosti govoriti prof. Mirko Ćurić, predsjednik DHK Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga , književnik Tito Bilopavlović, Ivan De Villa, predsjednik KLD-a Rešetari , Ernestina Straga-Šašić, v.d.ravnat. Gradske knjižnice Nova Gradiška, struč.spec.admin. publ. te Biljana Dakić, prof.
„Objavljena je nova knjiga u kultnoj „ Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika” . Zbirkom kratkih priča “Vugino zrcalo” Ivan Slišurić vraća se svom prvotnom iskazu – prozi. Iako se kod njega očituje poetičnost iskaza u jeziku ipak u prozi Slišurić prati fabulu koja, naizgled jednostavna, ostavlja preispitvanja između dobra i zla. Zavičajne teme, Slavonija, turobna svakidašnjica te duhovno poimanje svijeta naspram materijalnog teme su koje okupiraju ovoga slavonskog i suvremenog hrvatskog autora.
(Društvo hrvatskih književnika)
„Zbirka pripovjedaka Ivana Slišurića „Vugino zralo” nadasve je zanimljivo štivo, koje čitatelja na blag, a ipak poticajan način uvlači u svjetove glavnih junaka.
Najčešće su to takozvani oblični, mali ljudi iz susjedstva, profesori, konobarice, prijatelji iz školskih dana, kavanski poznanici, djeca koju prepoznajemo po izrazu očiju, tako nalik očima oca ili majke, stare simpatije, nepoznate ljepotice ili zaboravljeni vojnici. (…)
U ponajboljim pripovijetkama ovog rukopisa autor na maestralan način, gotovo nezamjetno uvodi u atmosfere, vješto skicira likove s par dojmljivih rečenica, gotovo škrtim no odmjerenim riječima oživljava svjetove koje skrivaju lica koja nas okružuju, iza koprene šutnje i tihog trajanja. (…) Prekršena obećanja, zagubljeni osjećaji, svi dugovi prošlosti i karike koje su nedostajale da bi srce ponovno moglo tiktakati punom snagom, pronalaze u ovim pričama svoju katarzu, dom u riječima vještog i nadahnutom pripovjedača.
Pripovijetke Ivana Slišurića zaslužuju pozornost svakog i najzahtjevnijeg čitatelja koji zna da je život čudesno putovanje, na kojem, trošeći vrijeme, ako smo čista srca, obogaćujemo istodobno i dušu i prividno smanjujući se kroz patnju, zapravo rastemo u vrlinama.
(…) U zrcalu čitateljeve pozornosti, privučene iskrenošću i smirenom, mudrom ljepotom, kao u sudbinskom „Vuginom zrcalu” jer je, kao što u antologijskoj rečenici autor kaže, doista „korijen duše u stvarima na zemlji”. „
(„Zrcalo između zemlje i neba” – predgovor književnice Maje Gjerek zbirci pripovjedaka Ivana Slišurića „Vugino zrcalo”, DHK, Zagreb, 2022.)
„Obraćajući se izvanjskom krajoliku, zanijevši se u predmetnost, pjesnik ga smjesta čini duboko unutrašnjim;
mislim kako je to jedna od najvrjednijih stvari Slišurićeva pisanja. Stanovita komornost tu je gotovo neizbježna: tu se ne odlazi u neki bučni i preširoki potez, jer bi se smjesta izgubila gustoća i smisao pojedinačnog zvučanja: one mlade mjesečine koja se pije s usana, svibnja koji jaše nebom okićen perunikama, crnih molitvenika u koje se ulažu snovi, misli koje zapinju o zvijezde. Kadšto mi se čini da zapravo primanje njegovih slika na svijetu više i nema dovoljno nevinosti – i ne znam što bih čišće rekao o nekom pjesniku. Duševnost cjelovitosti tog teksta upravo postiđuje svaku pseudopjesničku razvikanost i uči nas skromnosti pred stanovitim beskrajem, što ga pjesnik uspijeva otvoriti u gotovo svakoj pjesmi.
Taj tihi, komorni, nimalo prlitak ili površan zvuk mnogih Slišurićevih pasaža zaslužuje objavljivanje i pomnjivo prečitavanje. (…) Sama knjiga, nudeći nam svoj „uštap od tišine”, svoje „doba kad se prepoznaju ruke”, nudi nam time i ključ za čitanje. Vraćajući sed toj svojoj osvojenoj, plavoj i zelenoj tišini, pjesnik će uvijek imati povoda za nov početak, pa kažem:
mislim da ćemo od Ivana Slišurića doživjeti još intenzivnije stvari. Pravo zrnje se ionako ne brine hoće li u mlin, ili opet na oranicu, a tko u buci svijeta ne uspije čuti Slišurićevu glazbu, ostat će prikraćen. Jedna je to od onih pjesničkih knjiga, u koju apsolutno vrijedi uložiti nešto od svojih snova.”
(Iz predgovora književnika, pjesnika i književnog kritičara Nikice Petraka zbirci „Mlađakom s usana” Ivana
Slišurića, Naklada „Privlačica”, Vinkovci 2000. g. )
Ivan SLIŠURIĆ, pjesnik i prozaik, rođen je 29. veljače 1936. u Rešetarima kod Nove Gradiške.
Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij jugoslavenskih književnosti i filozofije a magisterij iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi i profesor u novogradiškoj Gimnaziji.
Živi i piše u Novoj Gradiški.
Prvom pjesmom javio se u subotičkim Rukovetima, zatim i prozom u časopisima (Polja, Dubrovnik, Republika, Forum na III. Programu Hrvatskoga radija), a pjesmama i pričama za djecu u Radosti, Smibu i na Radio Zagrebu.
Djela: Prvo lice ljeta (pjesme), Čakovec, 1980.; Minule ruke (pjesme), Zagreb, 1997.; Anđeo na satu (pripovijetke), Zagreb, 1998.,; Mlađakom s usana (pjesme u prozi), Vinkovci, 2000.; Munje i blagovijesti (pjesme u prozi), Zagreb, 2006.; Odvremenjeni put (poezija), Zagreb, Ceres, 2014. (predgovor Tito Bilopavlović, pogovor Sead Begović); Stabla i drugi ključevi (pjesme u prozi), Zagreb, Mala knjižnica, 2015.
Osupnut ljepotom zavičajnoga krajolika i bogatstvom oblika stvari i života, Ivan Slišurić nastoji im doseći smisao i pjesmom i pričom progovoriti o vremenu i sudbini čovjekovoj. Misli da pjesmom u prozi uspijeva najviše reći o čudu i tajni postojanja.
