Putovanje do ledenog kontinenta traje dugo i puno je izazova. Ipak, za sve avanturiste koji se usude otići na ovakvo zanimljivo putovanje, iskustvo je za cijeli život. Novogradiščanin Karlo Abramović zaputio se na Antarktiku. Javio se s novim dojmovima ovog izazovnog putovanja..
Iskreno, ne znam što pametno reći nakon ovoga. Jedino što mogu reći, putovanje života sigurno. Jedna od prvih rečenica koju je posada izgovorila je bila da poslije ovog ako želimo na bolje i luđe putovanje trebamo otići ili na mjesec ili u svemir…
Od malih nogu sanjaš o ovom mjestu i onda u jednom trenu si okružen planinama pokrivenim snijegom, santama leda, oceanom, mnoštvom životinja… Stalno pogledavam oko sebe i pitam se jesam ja stvarno tu ili je to samo još jedan san?
Još nisam posložio sve dojmove i iskreno ne znam ni kad ću jer ovo je potpuno nestvarno.
Oduvijek me priroda na putovanjima najviše privlačila. Svaka čast gradovima, zgradama, ulicama… Ali jednostavno ne može se to s ovim usporediti. Jedan potpuno drugi svijet.
Imao sam i nevjerojatne sreće s vremenom. Samo sunce je sijalo tjedan dana. Da mi je netko rekao prije par mjeseci da ću na Antarktici spavati na klupi na vrhu broda u laganoj vesti rekao bi mu da je lud… Ali eto, i to se dogodilo. Najdraže mjesto na kojem sam malo “ubio oko”.
Puno ljudi me već pitalo koji ti je najdraži trenutak na Antarktici. Toliko teško je odabrati nešto. Mislim da je cijeli odlazak na takvo putovanje najdraži trenutak. Ali, ako baš moram birati onda su to orke. Oduvijek su me fascinirale, gledao sam brojne dokumentarce i onda u jednom trenu ti je 10-ak orki kraj broda. Doslovno bliže ne može… Može, ako plivaš kraj njih u oceanu. Lud jesam, ali baš toliko… Možda za neki drugi puta.
Odradio sam naravno i kupanje. Kakvo bi to bilo putovanje na Antarktiku kad se ne bi malo zaplivalo!? Kupali smo se na termalnim izvorima pa je zato temperatura bila ugodnih 1 stupanj… Pravo je zagrijalo taj dan. Ušao sam čak dva puta, tko zna hoću imati priliku ikad više se kupati na Antarktici. To moram zahvaliti svom kumu Igoru Milteru. Uvijek me učio da nikad ne smiješ popiti rakiju na neparni broj da ne bi slučajno šepao. Tako sam ja i s ovim, za nedaj Bože uđi ti dvaput. Opasno bi bilo šepati na Antarktici.
Puno me ljudi pitalo za utakmice. Gledao sam ih, ne baš cijele radi interneta. Ali ono najvažnije sam vidio uz malo igranje sa živcima. Svaki put prije nego što igrač treba opucati penal link zašteka. Tako da je bilo zanimljivo drugima gledati kako se ja živciram. Ali ako ništa, sa sigurnošću mogu reći da je cijela Antarktika navijala za Hrvatsku. Na vrijeme sam pobjegao jer skoro cijela posada je iz Argentine. Završio bi u oceanu sigurno jer danas pobjeđujemo!!
Ovdje moram spomenuti ljude koje sam upoznao. Toliko smo dobra ekipa bili, a kad imaš takve ljude pored sebe onda ti je sve još bolje. Hvala cijelom osoblju broda, hvala svim ljudima koje sam upoznao i nadam se da će nam se jednog dana putevi ponovno susresti negdje u svijetu, a možda čak i u Hrvatskoj!
Neću previše duljiti, bit će prilike da pričamo više, kaže nam Karlo i dodaje; moram žuriti pronaći dobar kafić s nadam se ne previše Argentinaca. Završio bi samo s jednom rečenicom istraživača Apsley Cherry-Garrarda.
“Ekspedicija na Antarktiku je najgori način da provedeš najbolje trenutke svog života.”
