Jelena Turkalj iz Ljupine još jedna je osoba koju, vjerujemo poznaju brojni Novogradiščani i žitelji okolnih mjesta. Uvijek vedra, nasmijana, u pokretu, za svakog nađe dobru riječ, porazgovara i ide dalje…
Možemo je vidjeti svake srijede i subote na Gradskoj tržnici, a čest je gost i na sajmovima u gradu i okolici.
Vlasnica je obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva „Turkalj”, a odlučila se baviti proizvodnjom suhomesnatih proizvoda te proizvodnjom proizvoda od tjestenine. Rezanci, mlinci, proja, kukuruzno brašno, domaći kruh sve domaće, sve fino, rađeno vlastitim rukama. To je, kaže ona, njen „zaštitni znak”.
– Krenula sam prije trideset godina. Muka me natjerala, ostala sam bez posla, tu su bila djeca, trebalo je prehraniti obitelj. Mislila sam, kud’ ću, što ću i onda se odlučila prihvatiti onoga čega znam i što volim raditi. Suhomesnati proizvodi, slanina, kobasice, proizvodi od tjestenine, rezanci, proja, kolači, to je ono što mi ide od ruke i s time sam krenula i postala prepoznatljiva diljem novogradiškog kraja.
Jako to volim raditi, a na kraju se pokazalo da se od toga može i preživjeti. S vremenom sam stekla veliki broj prijatelja, poznanika, ljudi koji znaju što proizvodim i nudim i rado kupe moje proizvode. Naučila sam se ja boriti s životom, znam da moram i onda ništa nije teško.
Kada odem na tržnicu, porazgovaram s ljudima, pitam „za zdravlje”, vrijeme brzo prođe, a uz to, ponešto i zaradim. Imam ja i drugih hobija, tu su svakodnevni kućanski poslovi, ali volim ja rado i zapjevati, zaplesati, našaliti se…
Sve je to život i u njemu treba uživati. Čovjek kada se razboli, onda mu više ništa ne vrijedi. Posebno volim slušati vaš radio. To mi je zadovoljstvo i kada slušam radio, sve mi je lakše. Ne bole ni ruke ni leđa – s osmijehom priča baka Jelena.
– Lijepo pjevam s radiom i radim, kud’ ćeš bolje! Je li mi dosadilo raditi?! Ma kakvi, meni je to čista uživancija! Volim ljude, volim svoju Ljupinu, Pustaru, Novu Gradišku, poznaju me svi oni, pa i šire.
A kada odmaram?!
Pa, znam ja i odmarati. Kada „podvučem” crtu i kažem dosta, da vidiš kako se nađe slobodnog vremena – priča nam naša sugovornica.
I tako živi naša baka Jelena, od srijede do subote, na sajmovima, u gradu. Neumorna, vedra, radišna, pravi primjer kako godine ne poznaju granice i kako se i od svoga rada i truda može prehraniti obitelj i lijepo živjeti. Njena životna vedrina i osmijeh naprosto plijene, stoga smo odlučili posvetiti ove retke upravo njoj. Pitate se zašto?!
Mozaik i život našega grada, njegovu jednostavnost i iskonski sjaj, zapravo, čine upravo oni, ti mali ljudi, ljudi koje srećemo svakodnevno, nekad ih zamijetimo ili ne, ali oni su tu.
Priča naše bake Jelene Turkalj može biti priča i uzor mnogim drugima kako se zapravo kroz život može prolaziti i živjeti s vedrinom i osmijehom na licu te snagom za sve životne izazove koji stoje pred nama. S osmijehom, naravno!
