Radio Nova Gradiška je za vrijeme gradonačelnika Vukovića, početak 2011.g.- sredina 2013.g., dobila od grada NULA kuna, i još je svim gradskim tvrtkama, udrugama i ostalim financijskim ovisnicima o gradskom proračunu bilo strogo zabranjeno poslovanje sa Radijom u vlasništvu moje malenkosti Željka Siladi.
U isto vrijeme Gradski radio koji je samo izdavao Gradske novine, a bio je u stopostotnom vlasništvu grada, dobivao je godišnje 800 tisuća kuna, direktnog novca gradskih poreznih obveznika u kojem su financirali 6 neradnika sa bruto plaćama od 8 do 10 tisuća kuna, a ujedno im grad plaćao troškove plina, struje , telefona i ostalih režijskih troškova u visini 150 tisuća kuna po godini. I tako je to trajalo tri godine i Grad koštalo blizu 3 milijuna kuna.
Nekoliko ostalih portala je dobilo pojedinačno po desetak tisuća kuna po godini.
Radili smo besplatno u interesu informiranja građana!
Radio Nova Gradiška je i u tim nefinanciranim, od strane Grada, godinama pratio sva događanja u gradu totalno besplatno.
Dolaskom ”samoljubivog” Željka Bigovića u 6. mjesecu 2013.g. na čelo grada tražili smo sastanak ispred Radija Nova Gradiška u vezi planiranja financiranja jedinog medija u gradu koji odrađuje svoj posao besplatno.
Na tom sastanku nam je rečeno da su sva sredstva u proračunu po stavku mediji za 2013.g., točnije 440 tisuća kuna, potrošena na Gradske novine i da sredstava više nema. Kako smo htjeli biti korektni prema novoj gradskoj vlasti, rekli smo da ćemo do kraja godine pratiti sve besplatno, ali da nas uvrste u proračun za 2014. godinu.
Nedugo zatim “kurvanjskim” potezom tada već gradonačelnik Željko Bigović je prebacio 36 tisuća kuna Gradskim novinama na kukanje i plakanje Ivanke Herceg, tadašnje radnice tih novina, da bi si prije stečaja i likvidacije isplatile parazitske vrlo visoke plaće.
Čuvši to pitali smo gradonačelnika Bigovića zašto plaća gradske novine kada ih planira ugasiti, on je jednostavno odgovorio citiramo: zajebao sam se; naravno lagao je, jer je te novce namjerno isplatio.
Tada naivni nismo znali što se skriva iza dvoličnog Bigovića!
Dva mjeseca kasnije od preuzimanja gradske vlasti. Točnije u srpnju mjesecu 2013. godine je htio zaposliti Antuna Tonija Brađaševića, novinara gradskih novina, a prije voditelja starog Radija Nova Gradiška, u Posavsku Hrvatsku, novine Brodsko-Posavske županije, te im dodjeliti 64 tisuće kuna godišnje za jednu stranicu u novinama koje izlaze jedanput tjedno.
Za lokalni Radio nema novaca do 2014.g., a za uhljebljivanje Tonija ima, parazita koji je četiri godine dobivao od grada bruto plaću od 10 tisuća kuna za svoj nerad. Pa da ga malo nagradimo i sada sa još nekoliko tisuća mjesečno. I nije to sve; još su Brađaševića prijavili u jednu tvrtku na par dana kako bi dobio sa biroa iz državnih novaca idućih godinu dana po 4 tisuće kuna mjesečno. Jer kao posljednji direktor u Gradskim novinama (prije likvidacije istih zbog poreznih dugova), kao član uprave po zakonu nema pravo ostvarivanja naknade sa Biroa.
Antun Brađašević nije odgovarao što je oštetio Državni proračun i nije isplaćivao radnicima plaće. Iako je novogradiška Policija znala da je počinio kazneno djelo.
Pred kraj 2013. godine Grad je odlučio Radio Psunju d.o.o. dati “truljave prostorije ” u Domu kulture koje nisu obnavljane od svoje izgradnje, te to kompenzirati sa prijenosom gradskih sjednica. Procijenjena poslovna suradnja je na 4 tisuće kuna koliki je i najam prostorija grada, te još dati dotaciju od 8 tisuća kuna (koja je na kraju bila 6 tisuća), s kojom se pokriva praćenje vatrogasaca, policije, udruga, i ostalog posebno neplaćenog posla koje radio obavlja za informiranje građana. Prešli smo u prostorije Doma kulture da dignemo pobjedničku zastavu na mjesto s kojeg su prije četiri godine prognani 9 zaposlenika radija, a ostalo ih 6 parazita na čelu sa Zlatom Pazman Petrić kao tromjesečnom protuzakonitom direktoricom, koja nije ni zato odgovarala zahvaljujući novogradiškoj Policiji, vjerojatno zato što joj sin u njoj radi.
U četvrtom mjesecu 2014.g. se oduzima od 8 tisuća kuna prethodno dogovorene dotacije Radija, 2 tisuće kuna i konačno provodi cilj kojim se preko Posavske Hrvatske plaća “parazit” Antun Toni Brađašević za pisanje tekstova o gradonačelniku Bigoviću.
Ukupno u 2014.g. za svoj rad Radio Nova Gradiška je od grada zaradila cca 130 tisuća kuna ( 12 dotacija po 6 tisuća kuna, 12 faktura za prijenose sjednica gradskog vjeća po 4 tisuće kuna i 10-ak tisuća kuna čestitiki povodom blagdana i praznika, a Grad je od iznajmljivanja prostorija Radiju zaradio 48 tisuća kuna što je razlika od cca 82 tisuće kuna s kojima Radio plaća svoje obaveze.
Posavska Hrvatska, čitaj Antun Toni Brađašević, je zaradila 24 tisuće kuna, dok su svi ostali portali dobivali oko 35 tisuća kuna.
Pukla ljubav!
U 2015. godini je ljubav Radija i Grada pukla zbog financiranja neradnika, a podcjenjivanja rada i radnika Radija.
Jer smatra Gradonačelnik da bi Radio trebao njega promovirati besplatno, ipak je On veličina!
Mi isto imamo troškove, radnike, obveze, i ne možemo raditi besplatno, radijska cijena se ruši dok svima ostalima plaća pune iznose.
Da li Grad traži od restorana besplatne domjenke i besplatne ostale usluge drugih tvrtki koje rade za Grad? Vjerojatno ne, samo je Radio dužan raditi gratis i ispod cijene.
Pitamo se koliko je koštala jednodnevna fešta HDZ-ovaca povodom Dana grada 2014.godine, prema našim neslužbenim izvorima oko 40 tisuća kuna, za to se ima, a za financiranja Radija koji prati i izvještava građane ovoga grada, novaca nema.
Bunimo se zbog nepravde!
Lokalni dušebrižnici će reći pa što se oni sad bune i napadaju Gradonačelnika za svoje osobne interese i traže novac.
A ja tima istima odgovaram, što rade Branitelji u Savskoj, nego traže svoja prava i štite svoja primanja.
Prema tome i mi tražimo svoja prava samo prosvjedujemo preko svog medija, nemamo novaca da dignemo šator pred gradskom upravom, a da pri tome zapostavimo i ne radimo svoj novinarski posao!!!
U sljedećem tekstu čitajte kako Zlata Pazman Petrić planira otvoriti Radio, a u tome joj Gradonačelnik Bigović otvorenog srca pomaže. Stara ljubav zaborava nema!
Autor: Željko Siladi
