ŠTO JE uopće Vukovar? Postoji li taj grad 24 godine nakon što su ga združene snage Jugoslavenske narodne armije i raznih četničkih paravojnih jedinica, što domaćih što preko Dunava uvezenih, sravnile sa zemljom?

Postoji ime

Na karti Hrvatske postoji grad koji nosi to ime. Ima i gradonačelnika, i gradsko vijeće, i komunalne službe, i škole, i bolnicu, i kao svako naselje koje drži do sebe bivšeg gradonačelnika koji sjedi u zatvoru. No, to nije dovoljno da bi Vukovar bio grad.

“Nema se što napisati o Vukovaru”, rekao mi je prijatelj Vukovarac kada sam ga pitao za savjet o tome kakvim bi tekstom bilo najbolje obilježiti godišnjicu osvajanja grada i pokolja koji je nakon toga uslijedio. Kao da nije bilo dovoljno krvi dok se grad branio.

Samo sirotinja, konobari i vojni penzioneri

“Nema se što napisati”, ponovio je i začinio to ponavljanje psovkom.

“Sve je u predstečajnoj nagodbi, gradonačelnik na robiji, građani van grada, a u njemu sirotinja, konobari i vojni penzioneri”, završio je i zamolio da ga više ne gnjavim pitanjima o njegovom gradu.

Jednom godišnje sjetimo se Vukovara, ponekad češće ako se u njemu zbivaju kakvi zanimljivi događaji poput razbijanja ćiriličnih ploča. Privuče to pažnju pa se podsjetimo da postoji nešto što se zove Vukovar. No, to nije grad.

U simbolima se ne živi

Vukovar je simbol i kao svaki veliki simbol ne dozvoljava da se u njemu živi, da se ljubi, da se pije, da se jede, da se obavlja nuždu, da se radi, da se smije i da se plače van propisanih datuma. U Vukovar smo učitali samo jedno, ali preveliko značenje koje nije ostavilo mjesta ni za što drugo. Vukovar je stratište, Vukovar je Ovčara, Vukovar je groblje i Vukovar je vodotoranj. Ali Vukovar nije grad.

Dovršili smo posao agresora

Kada su 18. 11. 1991. godine agresori osvojili Vukovar i kada je počelo njihovo krvoločno slavlje Vukovar je bio samo ranjen. Teško ranjen, napola priklan. Imao je, međutim, šansu preživjeti. Imao je šansu, ali mi smo mu je oduzeli. Oduzeli smo mu je kada su po nalogu Franje Tuđmana prebili Milu Dedakovića Jastreba, ostao je bez šanse da se oporavi kada su branitelji Vukovara poslani na Kupres da izginu. Zapravo, sve mu je to samo smanjilo šanse da se oporavi.

Konačno je ubijen kada je prozvan hrvatskim Staljingradom, hrvatskim Alamom ili nečim drugim strašnim i hrvatskim. Kada se konačno počeo vraćati Hrvatskoj, Erdutskim sporazumom potpisanim 13. sata 12. dana 11. mjeseca 1995. godine, Vukovar više nije bio grad. Bio je simbol. Vukovarci više nisu bili građani. Bili su žrtve. Mi smo mu to napravili. Dovršili smo posao agresora.

Komentari
Prethodni članakUkoliko niste promijenili gume čeka vas 700 kuna kazne
Sljedeći članakNevenka Nekić predstavila knjigu “Omerta – Zakleta šutnja o našim mrtvima”