Autor teksta: Mira Linjaković, prof.savjetnik
U vremenu kad više nismo sigurni ni oko svojih životnih odluka, na pleća vaše djece dolazi veliki teret i ozbiljne odluke. Do jučer ste im birali odjeću, išli s njima kada su kupovali tenisice. A sada, pitate ih koju školu žele upisati. Kada su to oni preko noći postali odrasli? Koje su manje značajne odluke prethodile ovom pitanju? To svatko od vas najbolje zna. Kako god bilo, važna odluka je tu, pred vratima. Nije problem pronaći hrpu informacija o svakoj školi, ( bar danas imamo google, a google sve
zna) veći problem je prevesti te informacije u odluku. Znamo da za svaku odluku treba vremena, znamo da se uvijek informiramo prije važne odluke. Sada to sve treba poučiti i vaše dijete ( još malo pa odraslu osobu). Treba razumjeti da im je to sve apstraktno i čini se jako daleko. U glavi četrnaestogodišnjaka, šesti mjesec je daleka budućnost.
Najveća zamka u koju možemo lako upasti je da preuzmemo stvar u svoje ruke i sami odaberemo školu, a naš „junior“ to samo upiše u aplikaciju. Sad već vrtite glavom i mislite:“ To nisam ja, ja sam moderan roditelj, dozvoljavam svom djetetu da misli svojom glavom“. Drago mi je da je tako.
Druga zamka je i druga krajnost: „Umivam ruke od svega, to je tvoja odluka, kako napraviš tako će ti biti u životu“. Opet vrtite glavom. Ne ide to tako. Tko zna što će“ uklikati“ u aplikaciju, možda će otići na školovanje u Pulu, Zagreb, Varaždin. To ne želite ili im ne možete priuštiti. I tu je opet pitanje odvajanja od kuće onih koje ste do jučer držali pod staklenim zvonom. Ne , ne i ne.
Teško je postići ravnotežu jer se u cijelu muku još uplete neka vaša davna želja da završite baš tu školu i postanete liječnik, pravnik i tome slično, a nije bilo mogućnosti, upornosti ili nešto treće. O tome ste sigurno pričali sa vašim sinom ili kćerkom. Na kraju dana zaključite, ići će u gimnaziju ili bar u neku četverogodišnju školu. Mora studirati kad ja već nisam.
Sutra je novi dan i novi krug pregovora, analiza ocjena, treptanje očima od strane vašeg sina ili kćerke. Kao slučajno, dobije taj dan neku jadnu dvojku iz matematike, a znamo da je matematika bitna, boduje se za upis. Kreće salva prigovora, uputa, spominju se instrukcije. Naše želje za upisom u gimnaziju ili četverogodišnju strukovnu počinju se lagano topiti. Nadamo se još da će popraviti ocjene do Uskrsa. Još ima nade, još bi mogao upisati neku kvalitetnu školu.
Već danima je napeto između vas i njih. Vi se ljutita na njega ili nju zbog ocjena, on na vas jer ga stalno gnjavite i pitate kada, kada, kada.
I što sada. Kako okončati ovu sagu koja se zove muka po upisima. Teško, ali ja ne sumnjam u vas, proći ćete vi to. Upisat ćete ga u srednju i pri tome čuti što vam vaše dijete kaže. Biti realni pri pogledu na njegove ocjene, biti svjesni njegovih radnih navika kroz ovih osam godina. Uzeti u obzir i zanimanja koja vi ne biste upisali. I pri tom očuvajte odnos sa vašim djetetom. Trebat ćete jedni druge još dugo i šteta bi bila da se vaš odnos pretvori u prigovaranje, prijekorne poglede i šutnju. To niste vi, sjetite se početka ove priče, vi ste moderan roditelj koji dozvoljava i potiče svoje dijete da misli svojom glavom.
Mira Linjaković,prof.savjetnik, Stručna suradnica pedagoginja u Elektrotehničkoj i ekonomskoj školi Nova Gradiška
Za sva pitanja na koja nemate odgovor, pitajte pedagoginju, čekam vas.
Foto: Ilustracija/Internet
