Ljubav prema Bogu i bližnjemu, sjećanje na svece i sve one koji su nenametljivo, neupadljivo, marljivo, savjesno i pokorno obavljali svoj posao i dužnosti, a više nisu s nama, pravi je smisao blagdana Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog, kao i Dušnog dana ili Spomena svih vjernih mrtvih, koji se štuje dan kasnije.
Crkva nas, dakle, poziva da se sjetimo svih svetaca i onih koji to nisu – da ih prizovemo u sjećanje, da im zahvalimo, a jedan od uobičajenih i najprihvaćenijih načina je to učiniti odlaskom na njihove grobove. Ovih su dana groblja posjećenija no inače, grobovi bogatije uređeni, a prizor noću s mnoštvom svijeća daje posebnu atmosferu i toplinu groblju te nas podsjeća da smo, ako smo vjernici, na ovoj zemlji samo u prolazu i da je smrt samo nastavak života. Smrt prema Crkvi nije kraj, ona je zapravo početak života s Bogom “oči u oči”.
Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života – prijelaz u raj ili pakao, reinkarnacija, ponovno rađanje duše ili duha u drugom tijelu. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta pa su pokojnike pokapali s oruđem, nakitom i oružjem za taj “vječni lov”. Kada su u pitanju život i smrt, onda je onima koji ne vjeruju u zagrobni život puno teže.
Smrt je za one koji ne vjeruju prestanak ovog oblika života kakvog ga poznajemo. No. međutim ostaje dio nas i naših osobina, navika, ponašanja, osmjeha, pogleda, pokreta, kroz naše potomke. Život počne pa nekako mora i završiti. Smrt je svakako najveći gubitak. Nešto što nema povratka i ne može se popraviti. Ako smo nekoga uvrijedili, možemo to ispraviti, ispričati se. Nakon smrti ta mogućnost više ne postoji. I koliko god se trudili da ne osjećamo krivnju zbog nečega što smo izrekli, učinili, a nismo ispravili nikada je nećemo moći izbaciti iz sebe. Nažalost, kasno smo shvatili da je, koliko god živjeli s nekim koga smo izgubili, prekratko i da mu nismo uspjeli sve reći, pokazati i dati što smo osjećali i htjeli.
Zato smrt i jest najveći gubitak koji nitko, koliko god bio jak ne može prihvatiti. Vjernici se tu svakako lakše nose jer vjeruju u život nakon života, za njih to nije konačno. Međutim, na dan Svih svetih svi idemo na groblje. To nam je dodatni povod i poticaj da usmjerimo naše misli na naše najmilije kojih više nema. I koji god grob pohodite u te dane, pomislit ćete bez obzira jeste li vjernik ili ne, možda, ipak se ponovno negdje jednom sretnemo i nastavimo tamo gdje nas je smrt prekinula.
Autor: RNG
