Nakon što su dugovječnom Stjepanu – svom najstarijem članu, čestitali i nazdravili, svi su se pomolili za njegovo zdravlje i prvo stoljeće života, a onda su se, onako slavonski – i počastili. Poslije toga pala je pjesma, koju je djed vodio, a kako i ne bi, kad je to prekaljeni, stari tamburaš i pjevač od svoje petnaeste pa do danas. Zamolili smo ga da „kaže koju“ o svom životu, koji nije bio lak, ali ne žali se starina, nego sa sjetom niže uspomene.
Pamćenje i vid ga još izvrsno služe. Čita bez naočala, najradije „Bibliju“ i „Gospodarski list“, ali i drugo korisno štivo, kad mu „dopadne“ ruke, gleda Dnevnik na televiziji, prati aktualnosti, izlazi na izbore, ali najviše se moli.
Bez obzira na godine, još kosi travu, pomogne snahi Zlati, s kojom živi sam, od kad mu je sin umro, a unuci otišli svaki za svojim poslom. I lijepo se, kaže, slažu. Žena mu je također umrla, a s njom je proveo punih 55 godina u skladnom braku. Uz pomoć Božju radili su i odgajali djecu s ljubavlju i radom svojih ruku. Od djetinjstva, kad je bio jako bolestan, a njegovi ga zavjetovali Duhu Svetom, puno se moli Trećoj božanskoj osobi, kao i svetom Antunu. Redovito je hodočastio od Starog Petrovog Sela do Požege pješice, u franjevačku crkvu, kasnije biciklom, ali sada, kad su godine učinile svoje, ne može više. Odvezu ga povremeno u župnu crkvu Zapolje, pa se tu pomoli i bude na misi.
Prisjeća se djed mladosti i druženja. Bio je tamburaš i pjevač, kakvih je malo, svirao kontra-prim u svatovima, na različitim svečanostima, kirvajima…Pjevao kao slavuj, najviše i najdraže naše stare, slavonske pjesme. Nije ga trebalo nagovarati. Na proslavi rođendana, poveo je pjesmu: „Ja sam junak iz doline, iz te ravne Slavonije…Odrecitirao nam je i pjesmicu o vjeverici, s desetak strofa, koju je učio u školi kad je imao 10 godina, znači prije punih devedeset. Izrecitirao je „kao iz puške“, bez greške i zastoja. „Ima još, ali to ću ostaviti za drugi puta“, obećaje djed.
Kaže, radio bi on još kao nekad, ima volje, ali noge ne mogu kao prije, pa se zadovolji razgovorom s prijateljima i članovima Udruge umirovljenika, koji ga posjećuju. Žao mu je što ne može s njima više na izlete, to mu jako nedostaje, ali dolazi na godišnje skupštine, ondje se sa svima vidi i druži. Inače, staropetrovoselska udruga ima 340 članova, vrijedni su i aktivni. Pronađu prostor i za ovakva slavlja. Svaka čast, ne puni se stoljeće života samo tako. Treba to proslaviti.
Autor: Višnja Mikić
