Bruno Bušić, 1975. godine
„Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako naši kradu.
Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrim makro lopovima.
Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?“
Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kada je jugoslavenska komunistička vladavina bila na vrhuncu svoje moći, Bruno Bušić, skupo je platio svoje neprihvaćanje temeljnih odrednica jugoslavenske države i odanost idejama samostalne hrvatske države i proročanski predvidio kako će nam Hrvatska u koju smo se svi kunuli završiti.
Prošloga mjeseca hrvatski su se domoljubi sa sjetom prisjetili obljetnice ubojstva Brune Bušića – 16. listopada 1978-e u Parizu. Ubojstvo je izvršio jedan ili više pripadnika neke od jugoslavenskih tajnih službi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila izabran za novog Papu. U Jugoslaviji, na čelu države i moćne partije još se nalazio Josip Broz Tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu politikog utjecaja, Jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim danima, u Splitu su se odvijale pripreme za održavanje Mediteranskih igara – dotada najvećeg sportskog natjecanja u bivšoj državi. San o raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države u vrijeme ubojstva Brune Bušića cinio se sasvim fantastičnim i potpuno neostvarljivim.
Život i smrt Brune Bušića međutim nisu samo povijesne teme. S njima u vezi postavlja se nekoliko vrlo aktualnih pitanja o nama i Lijepoj “našoj”.
Kako je moguće da toliko godina nakon Hrvatske samostalnosti bivši komunistički dužnosnici, ali i zločinci, još uvijek kontroliraju značajne djelove hrvatskog nacionalnog blaga – pa tako bivši predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske, sada predsjednik uprave jedne hrvatske banke, koja pod sumnjivim okolnostima (bez da zauzvrat dobije stvarne novce) nastoji prodati viške hotele bivšem egzekutoru jugoslavenskih obavještajnih službi koji je možda ubio i samog Bušića?
Kako je moguće da hrvatski narod bude gladan pored beskrajnih pašnjaka, ravnica, žitnica, plavoga mora i svih bogatstava koja naša zemlja ima?
Je li današnja Hrvatska država ono o čemu je sanjao i pisao Bruno Bušić?
Da li bi Bruno bio u njenom intelektualnom i političkom establishmentu ili bi poput mnogih drugih bivših emigranata i istinskih domoljuba i on bio u samostalnoj Hrvatskoj marginaliziran kako bi Titovi pioniri nastavljali nametati svoju vlast, sada pod hrvatskim nacionalnim simbolima umjesto pod petokrakim zvijezdama?
Postavlja se pitanje protiv koga smo ratovali devedesetih? Tko nam je istinski i pravi neprijatelj?
Odgovor koji se u posljednje vijeme često izgovara naglas jest – jugoslavenstvo i Jugoslaveni.
Iako, generalno ipak smatram da smo mi Hrvati sebi samima najveći krivci za ovo stanje u kojem se sada nalazimo.
Nesložni, puni onog hrvatskog jala koji nas je uvijek razjedinjavao, kivni jedni na druge, skloni podmuklim podmetanjima i trgovanju vlastitim domoljubima i generalima, prodaji naših branitelja, čudan narod još čudnijih osjećaja, a kunemo se u vjeru, obitelj, domovinu i Boga.
Kako smo mali, jadni i nesposobni da sačuvamo ono što su nam ostavili i izborili!
Ne smijem niti pomisliti kako bi reagirali svi oni koji su svoje živote dali za našu Domovinu u bilo kojem ratu, kada bi je vidjeli na koljenima i krvavu, opustošenu, gladnoga naroda, a stradalu od vlastite ruke?!
Dakle, ne tražimo krivce u drugima, vanjske ili unutarnje neprijatelje koji su nas doveli do ovog šta nam se sada događa. Mi smo ti koji nismo digli glas, koji smo šutjeli, mi smo ti koji trpimo šutke krađu, laži i nepoštenje.
I zato, prije nego krenemo 18.studenog ka Vukovaru, zapitajmo se da li smo dostojni otići i pokloniti se Gradu heroju i palim braniteljima, bez grižnje savjesti i imalo srama!?
E moj narode, ako tako nastavimo postat ćemo najamni radnici tuđe države za koju smo se borili. I onda se ne treba čuditi što nas svijet ne prihvaća i što je daleke 1975.godine Bruno Bušić napisao upravo one riječi s kojima smo započeli ovaj tekst:
„Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako naši kradu.
Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrim makro lopovima.
Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?“
Autor: RNG
