U okviru mjeseca borbe protiv ovisnosti, 8. godinu zaredom organizatori stručnih skupova, ali i nositelji svih aktivnosti, članovi Koordinacijskog tijela za borbu protiv zlouporabe droga, za predstavnike struke, organizirali su zanimljiv i pedagoški neophodan stručni skup, obzirom kako Hrvatska nema ustrojen sustav za profesionalnu edukaciju.

Skupu pod nazivom Izvori stresa i profesionalnog izgaranja u borbi protiv ovisnosti nazočili su ravnatelji škola, suradnici u školama za provedbu prevencijskih programa protiv ovisnosti, načelnik Policijske postaje Nova Gradiška, ravnatelji Gradskog društva Crvenog križa, te Centra za socijalnu skrb, kao i posebna gošća iz Požeško-slavonske županije, psihologinja Barica Urch.

Glavna predavačica, magistrica kliničke psihologije Ljiljana Lukačević, istaknula je kako svi koji rade s ovisnicima, svakodnevno izgaraju, za što su krivi izvori stresa. Ponuditi sveukupnu pomoć na vrijeme predstavnicima institucija koje rade taj posao, jedan je od ciljeva današnjeg stručnog skupa. Drugi jednako važan cilj bilo je sprječavanje, odnosno ublažavanje simptoma profesionalnog izgaranja, ali i svijest o nemogućnosti rješavanja problema čiji je obim sve značajniji.

 

Predavačica je kroz predavanje ukazala na negativne trendove u Novoj Gradiški, te istaknula kako se odgovornost za ovisnost, unatoč naporima struke koja ima premalu kontrolu nad provođenjem preventivnih programa, najčešće pripisuje školama, smatrajući ih prvom stepenicom u prevenciji. Ipak, važno je znati kako je obitelj primarni odgajatelj za ne-ovisnost. Značajno je spomenuti i brigu za stručnjake pomagače, prvenstveno ljude koji se bave psihologijom, pedagogijom, edukacijom i socijalnim radom, iako pomagači možemo biti svi mi.

 

U Hrvatskoj se, istaknuto je danas, premalo pažnje posvećuje brizi o ovim strukama, a istovremeno od njih se očekuje da prate nacionalne strategije, strateške dokumente, te šalju povratne informacije nadležnim tijelima. Predavačica je upozorila da moramo biti svjesni da pojedinci, koliko god problemu ovisnosti prilazili s entuzijazmom, sami ne mogu riješiti ono s čim se, više ili manje uspješno, bori i cijeli svijet. Upravo takvi pojedinci vrlo često, kroz praksu, dolaze u raskorak sa samim sobom i vlastitim mogućnostima, ali i ograničenjima. Jer, jedno je činiti ono što znamo kako moramo činiti, a drugo prihvatiti očekivanja sredine i pomiriti se s činjenicom da ne činimo dovoljno.

Ljudi koji svakodnevno rade s ovisnicima nailaze i na probleme članova njihove obitelji jer ovisnost ponekad zahvaća užu ili čak i širu obitelj. Stoga nije rijetkost da i oni sami proživljavaju stresne situacije, posebice u trenutku kada shvate koliko je njihova odgovornost dovedena u korelaciju s nedostatkom raspoloživih sredstvava, ali i lošoj reakciji institucija koje ih u poslu prate.

 

U nadi kako će sustav pronaći mehanizme podrške u liječenju ovisnosti, uključiti čitavo društvo i sve relevantne institucije, te uz očekivanje kako će globalni problem postati manje zahtjevan i izazovan, a opojne droge manje privlačne djeci, sudionici skupa su u svakom slučaju otišli bogatiji za jedno korisno iskustvo. Ako se uspješno nauče nositi sa stresom, ako društvo prepozna njihove napore, a roditelji ovinsika bez ustručavanja potraže pomoć, oni će biti zadovoljni i profesionalno ispunjeni.

Autor: Zorislav Knežević

Komentari
Prethodni članakBogati oodbojkaški vikend iza nas
Sljedeći članakPrevencijom i edukacijom do zdravlja