Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan, samo jednu…da ozdravi, mudra je narodna izreka koju smo toliko puta dosada čuli, ali, vjerujem, da ćete se složiti sa mnom, olako prelazili.
Jer, dok je čovjek zdrav, o ničemu ne razmišlja, uglavnom je većina nas usmjerena na posao, školu, obitelj, novac, uspjeh…
No, kada i samo malo nešto „zašteka“ sa zdravljem, zastanemo i upitamo se, otkud sad to?! Netko se s problemima i zdravstvenim tegobama nosi na jedan, netko na drugi način, no, svima nama, zajednička je želja ozdraviti, biti ponovno u formi, živjeti život…
Naša mlada sugrađanka Antonija Kraljić, itekako želi živjeti svoj život, raditi, družiti se sa svojim prijateljima, jednoga dana zasnovati obitelj. Imati sve ono što njezine vršnjakinje imaju. Nažalost, na svom životnom putu, Antonija Kraljić se već u ranoj mladosti susrela s najgorim dijagnozama, zloćudnim bolestima s kojima se hrabro uhvatila “u koštac”.
Jedna operacija, druga, iščekivanje, kemoterapija, bolnice, ležanja, dugi bolnički sati i nada…
Nada da će ozdraviti, ponovno živjeti život “punim plućima”. Dio je bolesti naša Antonija “prebrodila”, no neke, nikako da je mimoiđu i odu tamo negdje gdje nikome ne trebaju.
Zbog tumora Antonija je izgubila sluh, drugi joj pritišće očni živac i prijeti još nekom novom opasnošću, no ova hrabra, mlada djevojka ne odustaje.
Borit će se, kaže, i dalje…dok ne pobijedi. U poliklinici u njemačkom gradu Tübingenu postoji liječnik koji će joj, možda, vratiti nadu i pomoći joj, stoga su se Antonija i njena obitelj hrabro uputili u još jednu životnu bitku.
Naravno, da zlo nikada ne dolazi samo, Antonijina obitelj živi u nezavidnoj financijskoj situaciji, stoga im novac za liječenje nije bilo lako namaći. Potražili su pomoć, vas dobrih ljudi, i uspjeli! Kako nam javlja Antonijina majka Milica, ona je stigla u Njemačku i sutra kreću pretrage. Reče nam Milica da bi ovim putem željela zahvaliti svim onim znanim i neznanim ljudima, udrugama, ustanovama koji su pomogli, dali djelić svoga kako bi pomogli drugome.
Održavani su koncerti, organizirane manifestacije, skupljao se novac, ali Antonija i njena obitelj nisu čekali na pomoć, tijekom prosinca izrađivali su snjegoviće od riže i prodavali ih. Brojne su sate provele Antonija i njena majka kako bi ih napravile, a u pomoć sui m priskakali i prijatelji, ljudi dobre volje. Svatko je želio pomoći i stoga, hvala im na tome.
Hvala svima koji su u ovim vremenima kada svatko gleda sebe i trči za svojim interesima, ipak pronašli ono iskonsko, poriv za pomoći drugome u volji. To je ono što raduje, što nas drži i daje nadu…
U ovoj priči o našoj Antoniji nikako ne valja zaboraviti istaknuti još jednu činjenicu. Usprkos brojnim bolestima, bolovima i svemu što ju je pratilo, ova uporna mlada djevojka uspjela je završiti fakultet! Nije ju spriječila ni bolest, ni hendikep ni teške materijalne prilike. Imala je svoj cilj, i ostvarila ga!
Proglašena je naša Antonija i “Divom godine”, jer morate priznati, sve ovo s čime se ona susreće, vrijedno je divljenja!
Mi joj i ovim člankom želimo dati potporu, zahvaliti svima na pomoći i poručiti joj: Samo naprijed Antonija, ostvari svoje snove!
