Ne trebaš hodati po vodi, ne moraš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onoga što svi ostali imaju, ali ono što čini razliku, djela su kojima kod drugih ostavljaš trag. Otisak srca.
Ovih postulata čvrsto se drže volonteri, ljudi među nama koje znamo, ali možda ne prepoznajemo jer oni to i ne žele. Oni žele jednostavno pomoći, biti zajednica dobrih ljudi koja spaja one koji žele promijeniti svijet.
Pandemija koronavirusa sve nas je, manje više, pogodila. Svijet je zastao, susreli smo se s nečim dosada nikada viđenim, ali mi kao mi, nađemo izlaz i u ovoj situaciji, idemo dalje i svatko od nas nastoji „plivati” onako kako zna i može.
Zatvoreni u svojim domovima, snalazimo se kako znamo i umijemo, no nekim ljudima je, ipak potrebna pomoć. Starijim i nemoćnim, bolesnim, osobama u samoizolaciji…
Nova Gradiška se dobro pripremila za novonastale uvjete, Gradsko društvo Crvenog križa Nova Gradiška odmah s prvim danima pandemije koronavirusa organiziralo se i nastavilo izvršavati svoju misiju pomaganja potrebitima, ali ono što itekako raduje, pridružili su im se i volonteri, ljudi našega grada koji su željeli pomoći.
Među brojnima, danas vam donosimo priču o majci i sinu Emini i Davidu Petrić, našim sugrađanima, ljudima koji su, jednostavno, željeli pomoći:
– Situacija u našem gradu, kao i svima u Hrvatskoj nije nikome laka. Šetajući gradom vidjela sam plakate koji pozivaju za pomoć, osjetila sam potrebu da se socijalno angažiram i dam svoj obol novonastaloj situaciji. Budući da imam slobodnog vremena odlučila sam nazvati Gradsko društvo Crvenog križa, ponuditi pomoć, a ovu inicijativu objeručke je prihvatio i moj sin David. Nakon potrebne edukacije, krenuli smo po pozivima Crvenog križa dostavljati hranu, higijenske potrepštine i lijekove potrebitim ljudima s područja grada – kaže Emina.
– Svi sada imamo više vremena, želim pomoći i rado sam se odazvao pozivu za volontiranje. Budući da već imam iskustva u volontiranju, rado sam se pridružio majci i postali smo dobar tandem. Osjećaj je jako dobar kada nekome možete pomoći, to je neprocjenjivo.
Ne radi se samo o fizičkoj pomoći, posebice starijim ljudima potrebna je i psihološka podrška, riječi ohrabrenja, naravno, pridržavajući se svih mjera socijalnog distanciranja – kaže David Petrić, 23- godišnji sveučilišni prvostupnik, inženjer naftnog rudarstva.
– Malo je reći da sam ponosna na svog sina. Kažu da djeca što vide kod kuće nose dalje u život i ako je ovo početak života, mislim da sam ja kao majka učinila dobru stvar. Samo neka nastavi dalje na tom putu. Mislim da potreba za volontiranjem nije samo vezana uz sadašnju situaciju, mislim da čovjek to nosi kroz cijeli život. Sve će to proći i nadam se da ćemo iz svega ovoga izaći kao bolji ljudi. Treba ostati pozitivan i prilagoditi se. Kako se nosimo s novonastalom situacijom?!
Ljudi reagiraju različito, no moraš se opustiti i krenuti raditi stvari koje te ispunjavaju. Svi smo stvorili jedan svoj mali svijet, ali Slavonci, Hrvati su jako prilagodljivi i nauče se na sve – s osmijehom kaže Emina.
– Prvo mi je bilo sve ovo čudno jer se radilo o strahu od nepoznatog i nesigurnosti. No, brzo sam se prilagodio, okrenuo se kućanskim poslovima, fizičkim aktivnostima, vježbanju, čitanju i nekim drugim aktivnostima, uz to imamo i više vremena za druženje s obitelji, a to je izuzetno bitno – dodaje David.
Mi samo možemo dodati, kamo sreće da je takvih ljudi puno više, svijet bi, vjerojatno, bio puno bolje mjesto.
