Da bi bile jasnije, stvari ponekad valja dovesti do apsurda,piše Sbplus /Drago Hedl
POKUŠAJTE zamisliti svečanu sjednicu Hrvatskog sabora, kakve se održavaju u prigodama poput godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ili povodom obljetnice Sabora, 30. svibnja, ili pak Dana državnosti. Sabornica puna uzvanika, krema hrvatskog društva na okupu, a za govornicu izlazi Nives Celzijus, u raskošnom dekolteu, i otvara svečanu sjednicu. Takvu odluku donio je premijer, jer je ocijenio kako potpredsjednici Sabora (a oni vode svečane sjednice parlamenta) nemaju dovoljne vokabularne i komunikacijske sposobnosti, kakve su nužne za jedan tako svečani trenutak.
Možete se smijati koliko vam drago. Možete o ovom novinaru misliti što god želite, proglasiti ga ovakvim i onakvim, ludim i neubrojivim, ali takva praksa postoji. Doduše, još ne na najvišoj razini, još ne u Hrvatskom saboru, ali na nižim – sjednicama nekih predstavničkih tijela poput gradskih vijeća i županijskih skupština, gotovo se ukorijenila.
Prošlog tjedna tako se otkrilo da svečane sjednice Grada Kutjeva, ali i puno veće Požege, pored živih predsjednika gradskih vijeća, vode novinari. Pod obrazloženjem kako takav trenutak – svečana sjednica – zahtijeva određene ”vokabularne i komunikacijske sposobnosti”, koje očito, miljenici naroda, vijećnici koje su izabrali građani, ne posjeduju. A kako politika građanima uvijek želi dati sve nabolje, nije red da ih na svečanim sjednicama maltretiraju nemušti, slaborječivi – da ne kažemo mutavi – pa se za takve prigode rentaju i, naravno, plaćaju blagoglagoljivi, rječiti i elokventni novinari.
Jest da mi je drago što (neki) političari priznaju kako su novinari (koje inače smatraju nižom vrstom), bar u nečemu bolji od njih. Lijepo je to čuti. A još ljepše da su im za to spremni i platiti. Ne previše, 720 kuna bruto (bar toliko je u Kutjevu). No, čude me novinari koji na to pristaju. Koji se prihvaćaju uloga kakve na filmu imaju kaskaderi, ili ako vam je draže dubleri, koji umjesto glumačkih zvijezda izvode vratolomije za neusporedivo manje honorare.
Koliko su mi rekli (a molim da me isprave ako nisam u pravu) Brođani su sretni jer u njihovom gradu i županiji ne iznajmljuju dublere koji će umjesto Stribora Valente (u gradskom vijeću) ili Pere Ćosića (u županijskoj skupštini) na svečanim sjenicama raditi njihov posao. Ljudi valjda imaju dovoljan fond riječi i znaju ih poslagati u rečenice, tako da čine smislenu, suvislu i razumljivu cjelinu. Zato, za razliku od Kutjeva, Požege, gdje se krčmi novac na dublere, u brodskom kraju nemaju stavku ”trošak vođenja svečane sjednice”.
Vrhunski pravni stručnjak prof. dr. sc. Ivan Koprić, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, smatra kako je iznajmljivanje ”dublera” za vođenje svečanih sjednica šokantan primjer estradizacije politike. Štoviše, drži kako je nezakonito da sjednicu, bila ona svečana ili obična, donosile se na njoj odluke ili ne, vodi netko koga građani nisu izabrali.
Uvažavam, naravno mišljenje uglednog profesora, ali kopka me crv sumnje. Možda bi, zbog dobrobiti građana i njihovog mentalnog zdravlja, trebalo dopustiti da političari unajmljuju kaskadere, onako kako to rade u Kutjevu ili Požegi. Pa da recimo, pojedini zastupnici u Saboru s fondom od 300 riječi ili manje; oni koji ne znaju dovršiti rečenicu do kraja ako uz subjekt i predikat ima i poneku prilošku oznaku; oni koji od sedam padeža muku muče i s pet; ili pak oni koji tvrde kako riječ ”odjebi” (a često je rabe u Sabornici) nije psovka, već samo nepristojna riječ; ako, dakle, takvi i njima slični daju svoju funkciju u podnajam.
Zamislite samo koliko bi se profesora književnosti, politologa, sociologa, pa i novinara, onih bez posla ili s mizernom plaćom, javilo da dubliraju u Hrvatskom saboru, Vladi ili ministarstvima? I to za polovinu plaće saborskog zastupnika, ministra, njegovog zamjenika ili državnog tajnika. Pola plaće ostaje stvarnom zastupniku, pola ide njegovu dubleru (omjer, naravno može biti i drugačiji) i svi sretni i zadovoljni. I pravi glumci i njihovi dubleri.
A sretni će naročito biti hrvatski građani kojima je često muka od onoga što čuju iz usta svojih odabranika za koje su glasali, građani koji nerijetko osjećaju nelagodu i sram, slušajući što govore, baljezgaju i buncaju oni kojima bi najradije rekli ”odjebi”, kako to nedavno reče uvaženi saborski zastupnik Josip Đakić.
Samo što su takvi, nama običnim građanima, nama koji smo za njih glasali, to ”odjebi” rekli čim smo ih izabrali.
