Na pitanje kako dolazi do inspiracije kaže da jednostavno sve što mu padne na pamet stavi na papir. Tako je napisao brojne pjesme od kojih se njih trideset nalazi u njegovoj zbirci pjesama. Svidjelo mu se pisanje pjesama još u osnovnoj školi, kolege iz razreda su ga nagovarale da izda zbirku pjesama, na što je on odmahivao rukom. No, prošle godine se ipak odlučio na to, što se pokazalo kao dobar potez, te je u prosincu izdana njegova prva zbirka.
U osnovnoj školi oko pripreme i ispravljanju pjesama pomogla mu je prof. Ksenija Jurić, a sada mu pomaže prof. Natalija Porecki.
On nije jedan od onih koji po cijele dane sjede za računalima, sve svoje pjesme piše rukom, a računalo koristi samo za prepisivanje pjesama.
U budućnosti želi biti profesor hrvatskog jezika, a i dalje želi pisati. Štoviše u tiskanju je njegov prvi roman. Riječ je o kriminalističkom romanu koji govori o ubojstvu u jednoj kući, otud i naziv “Kućni broj 32”. Roman je pisao od 7. razreda osnovne škole, a na pitanje zašto ta tematika rekao je da jednostavno ne zna.
Veliku podršku osim obitelji daju mu i prijatelji, te kolege iz razreda i razrednica prof. Mirjana Bernat-Ružička kojoj se zahvaljuje. Oni su rekli da nastavi s pisanjem i da bi u budućnosti mogao s time puno postići.
Ovih dana izašle su i novine “Lipički kompas” koje su također objavile intervju sa Željkom. U listopadu planira i promociju svojih radova u suradnji s prof. Porecki.
Pisanje mu pomaže i u rješavanju od stresa.
“Volim si naći mir. Kad imam od učenja preveliki stres, jednostavno sjednem, napišem pjesmu, uživam i to me jednostavno opušta. Malo vremena provodim na računalu”, kaže Željko.
Želimo mu puno uspjeha u daljnjem pisanju, te se nadamo da ćemo u budućnosti pričati s cijenjenim hrvatskim piscem Željkom Milašinovićem. Put do toga je težak, ali ide u pravom smjeru.
Autor: Nikola Knežević
