Prema jednom dokumentu Poglavarstva upravne općine Nova Gradiška grad je na kraju godine 1926.predstavio slijedeće brojke: od javnih ureda tu su poglavarstvo sreza, kraljevski sud, porezni ured, šumska uprava, uprava financijske kontrole, poštanski i brzojavni ured, ured za označivanje bačvi, direkcija šuma, poglavarstvo, realna gimnazija, osnovna dječačka škola, djevojačka škola, rimokatolička, pravoslavna i židvska bogoslovna općina, mjernička sekcija, 7 odvjetnika, 2 ljekarne, 5 štediona, 1 pivovara, velepecara žeste, tvornica opeke, općinska munjara, Hrvatsko gospojinsko društvo, Hrvatski Sokol, obrtničko društvo, skautsko društvo, 2 knjigotiskare, učiteljsko društvo, savez radništva odjevne industrije i obrta, turističko društvo, savez drvodjelskih radnika…. i lijepo uređeno šetalište kojega nemaju mnogi gradovi….

Da se kojim slučajem, danas, 86 godina kasnije, na Silvestrovo, ulicama grada prošetaju njih dvojica- kultni gradonačelnici Ivec Kramarić ili stari Žagar , isti onaj koji je u grad prije točno 100 godina dovezao prvo pokretno  čudo na četiri kotača, ( ne ) ugodno bi se iznenadili. Jer, činjenica je kako samo tih ranih, davnih 30-tih po svemu ( od onog  mentalnog, esencijalno nevidiljivog  do konkretnog, opipljivog fizičkog i vidljivog )  bili istinski grad. Već 1909. imali smo, kao jedno od rijetkih naselja, asfaltirane sve ulice i to ulice sa širokim nogostupima .

Imali smo i vlastitu električnu centralu i osvjetljene ulice, imali smo uređene sve gradske ceste, više uređenih mostova ( ne spominje se, doduše podvožnjak i nadvožnjak?!), imali smo uređeno moderno sajmište za marvu, ulice uzorne čistoće, imali smo drvene kućice na promenadi koje su bile ures mjesta i donosile Općini prihod, uzdržavali smo svoju glazbu, Pučku štedionicu, mlin, antialkoholočarske pokrete, noćobdije i brojna druga čudesa. Imali smo štih i stil i kulturu i trgovinu i razvijeno gospodarstvo, i aktivnu i dinamičnu  političku scenu, i turizam i hotele i drvorede i fontane i šetnice i nedjeljne koncerte i dočekivali smo kraljeve i oficire, a jednom i Stjepana Radića.

Danas, na žalost,  malo koga važnog  dočekujemo, jer svi nas, čini se zaobilaze u velikom luku,  a i malo toga imamo. I nije za sve krivac rat koji nam je alibi već 20-ak godina i nije za sve kriva ni recesija koja nam je, kao izgovor, dobro došla posljednjih godina. I nije sve ni u centralizaciji države, jer ima i drugih mjesta daleko od Zagreba koja u svakom smislu cvjetaju ( recimo sela i manja mjesta varaždinksog kraja, Međimurska županija koja ima samo jedan veći grad…)

U čemu je, onda problem? U nedostaku sredstava, nedostaku ideja, deficitu kvalitetnih i kreativnih pojedinaca, totalnom iščeznuću pojma entuzijazam i rad za opće i javno dobro,  u pogrešnom vodstvu, politici koja je od misije usmjerene prema općem napretku degenerirala u misiju spašavanja vlastite kože, odnosno nekog drugog pozadinskog  organa,  našim krivim izborima ili činjenici kako izbora više uopće nemamo?  Jer, po prvi puta postaje evidentno kako su se, unatoč jasnom isticanju u nazivima  političkih stranaka, ideološke razlike među njima potpuno su se izgubile.Nema jasnih odrednica, usmjerenja, jasno definiranih vjerovanja i ciljeva.

Vratimo se, na kratko, na početak teksta i kasne 20-te, godine kada je grad s puno ljubavi, vjere, entuzijazma, kreativnosti i vizionarstva vodio spomenuti Ivec i kada je izbora bilo daleko manje. Od onih nekoliko aktivnih političkih struja koje su kreirale parlamentarni život, jasno se znalo tko kome vjeruje i tko će za koga glasati. Seljaci su imali svoje predstavnike, ljude koji su razumijeli njihove interese, nacionalisti u onom pozitivnom smislu, znali su tko su njihovi, isto kao i radnička klasa, nešto malo više lijevo orijentirana. Izbori su danas možda mnogo veći, ali, paradoksalno izbora istovremeno uopće nema.

Jer nema ni radništva, ni “poštene inteligencije ” ( svi smo sve manje inteligentni, a poštenje, je, ionako, tako retro vrlina ?!),  nema ni kulturnog građanstva, a bome ni kulture, ( iako, obzirom kako se Gradski muzej polako i studiozno renovira, reče jedan vijećnik ” možda će radovi biti privedeni kraju u nekoj od narednih petoljetki”, možda kultura i zaživi u okruženju tamo negdje 2020.?), nema ni vojnika kao nekada u vrijeme Vojne Krajine kada je grad od njih živio ( iako ima zgrade vojarne, ali s njom ne znamo što bi ),   nema ni klasičnih seljaka, jer poljoprivreda, očito nije i nikada neće biti strateška grana čak ni u Slavoniji, nema ni obrtnika, jer nema novaca, i sve je, zapravo, začarani krug iz kojega ne znamo izaći.

Ima li, onda, uopće smisla nazdraviti gradu za njegov 165.rođendan i godinu u koju će Nova Gradiška zakoračiti nakon ponoći ? ( da smo u starim, dobrim vremenima, Silvestrovo bi zasigurno  valjalo  zaliti novogradiškim šampanjcem koji smo, također, vjerovali ili ne,  proizvodili, pa tako, bar napuniti gradsku blagajnu ).Ima li smisla vizuru namjestiti iz crnog ka sivom,  ( jer, o ružičastom još nema ni govora ), a čašu koja je poluprazna na trenutak doživjeti polupunom ?

Ili situaciju, baš stoga što je dramatična,  treba shvatiti krajnje konstruktivno, pa, konačno, početi razmišljati o promjenama.Vrijeme kraja, ionako je i vrijeme novih početaka.Stoga, ponoć shvatite ozbiljno, ali i počnite raditi na sebi. Informirajte se, razmislite u kom nam smjeru valja poći, koje su naše komparativne prednosti, imamo li ljude koji bi to  mogli realizirati , imamo li ideja i imamo li, na koncu vizije?

Možda nam tada 2013. bude bolja. A, onda se, možda, odnekud, i nama nasmiješe njih dvojica koja su nekada davno znala voditi grad.

Autor: Simonida Tarbuk

 

 

Komentari
Prethodni članakNovogodišnji običaji tragom globusa
Sljedeći članakNovinarska inventura – dobro i loše u 2012.