Ovako bi, u, do apsurda pojednostavljenoj, ili filozofski fatalističkoj verziji, zvučala antička Ezopova basna “Cvrčak i mrav”, kojom su nam u djetinjstvu željeli usaditi radne navike, ali i nametnuti vječni osjećaj grižnje savjesti, kao nešto pozitivno, ukoliko nismo produktivni, kao i nepotreban osjećaj straha od onoga što donosi sutra. Kažem nepotreban, jer sutra će doći svakako, brinuli se mi oko toga, ili ne.( čini se kako je u odgojnoj filozofiji, posebno u metodama koje majke prenose svojim kćerima, osjećaj opterećenosti strahom od budućnosti i neizvjesnosti, nešto što bi nam, po defaultu, trebalo biti ugrađeno, jer smo, samo onda kada se unaprijed opterećujemo onim sutra, kao odgovorne?!)
Kazališna predstava u kojoj su Novogradiščani imali priliku uživati sinoć ( srijeda, 14.studenoga), svojevrsna je, potpuno osobna, reinterpretacija “Cvrčka i mrava”, na način da je cvrčak u ovoj verziji ONA, žena u vezi, a bezbrižni, opušteni mrav, očekivano, ON, muškarac. Jer, čini se, kako je zapadnoeuropskoj civilizaciji, bar onom njenom ženskom dijelu, prema tradicionalnoj podjeli uloga, vječna opterećenost problemima i budućnošću, gotovo genetski uvjetovana. I, koliko god se ona trudila ili, s vremenom, postala moderna, kuhajući prema pravilima Un dijete, a ne s povrćem ubranim iz vlastitog vrta, odnos žene i muškarca, bio on uređen zakonom i zvao se brak, ili u ponešto ležernijoj varijanti slobodne veze u kojoj svatko “šatro” zadržava vlastiti integritet i samosvojnost, i dalje je skroz arhetipski.
Žena, jednostavno, treba muškarca da bi se osjećala sigurnom. Čak i onda kada je taj muškarac slabiji i manje uspješan, njoj je dovoljno da je zagrli i kaže kako će sve biti dobro. Čak, i kada neće. Ženi treba muškarac koji će, bar, jednom, umjesto nje, postupiti odgovorno i razmišljati o računima koje treba platiti ( ona još uvijek vjeruje kako njemu to nije ni na kraj pameti ?!), a ako love nema, biti spreman zajedno s njom plakati nad njihovom nesretnom sudbinom.
I koliko god mi, žene, tvrdile kako se “ložimo” na bezbrižne frajere, one s gardom grubijana, umom boema i dušom romantika, i kako nas oduševljava njihova nonšalancija kojom putuju kroz život ( ” kako molim te, možeš biti toliko hladan i kako te samo ništa što se oko nas događa, ne može naživcirati”, reći će svaka ona, u jednom trenutku suživota ), lažemo. Trebamo slabića, jer se samo tako osjećamo jake, ali istovremeno trebamo snažnog muškarca, za trenutke kada smo mi slabe, trebamo njega koji će plakati s nama, kada nam ne ide, i pri tome ne reći kako se ne trebamo opterećivati, jer će sutra biti bolje ( kao da ne znamo i same da će biti bolje), nego samo klimati i razumijeti nas. I ne dao mu Bog da kaže drugačije?! Imaju muškarci, zapravo, u puno toga pravo.
Čudne smo mi žene biljke, što je potvrdila i genijalna drama ” Nemreš pobjeć od nedjelje” po tekstu još genijalnije Tene Štivičić.( neće jabuka daleko od stabla, a ima valjda i nešto u školi starog Štivičića?!) I nije ni malo čudno što su je nagradili i prepoznali brojni relevantni sudovi. Jer, ispričati iskonsku priču o vječnoj temi odnosa muškarca i žene na totalno moderan način, i pri tome, zadržati sve ono tradicionalno, ( iako su njih dvoje, evidentno, stilom života, načinom razmišljanja i obiteljskim backgroundom tipični primjerci internet generacije) nije ni malo lagan posao. Stvar, definitivno olakšavaju i vrhunske izvedbe . U talent Filipa Juričića ( sina starog Pere iz Seoca kraj Nove Kapele imali smo se prilike u više navrata uvjeriti- podsjetimo na predstavu Šekspir na EXIT) . Svoju kvalitetu sinoć je potvrdila i mlada, Novogradiščanima do sada nepoznata, Jelena Hadži-Manev u ulozi moderne, vamp žene, na trenutke zaljubljene, na trenutke totalno u bedu, sklone ekstremnim krajnostima i kontradiktornostima ( kao, uostalom i svaka žena).
Savršeni dijalozi i još bolji monolozi, čine kazališnu dramu “Nemreš pobjeć od nedjelje” svojevrsnom predstavom u predstavi, jer Ona ima svoju priču i svoje viđenje situacije, a ON, naravno svoju verziju, koje se, paralelno nadopunjuju i na sjajan način isprepliću. Modernost predstave vidljiva je i u izvedbi, odnosno načinu realizacije, jer, predstava je, zapravo i mali film ( svaki novi prizor, kao i njen uvodni i odjavni dio , prati tekst ispisan na ekranu, poput moderne verzije filmske špice). Dojam pojačava i pomno odabrana glazba, od antologijskih blues melodija, do sinonima za romantiku- Angie, by Roling stone
Pametno ismijani hollywoodski stereotipi (prvi poljubac na kiši, ispod kišobrana, pri čemu ona, stidljivo, a opet zavodljivo, diže savršeno depiliranu nogu u stilskoj potpetici , scena zavođenja uz neizbježna, jeftina do kiča filmska erotska pomagala poput jagoda i šlaga ) tekst Tene Štivičić čine i vrhunskom sociološkom studijom moderne emotivne veze. I potvrđuju ono što smo znali- koliko god se voljeli praviti moderni, emancipirani, spremni na izazove suvremenosti, kada je riječ o međuljudskim odnosima, posebno onima na relaciji dva spola, još uvijek ni o čemu nemamo pojma. I još uvijek mrzimo nedjelju iz dna duše, jer samo smo tada, osuđeni jedno na drugo. Nedjelja je, kaže i jedna od genijalnih replika, dan kada nam je legitimno dozvoljeno da si, međusobno idemo na živce.
I koliko god ne možemo pobjeći od nedjelje, kao ni od samih sebe ( što je daleko kompliciranije), dobro je što, ista ta nedjelja, traje samo jedan dan. A, onda će proći. Kao što prolazi i sve ostalo
Ostaju, na sreću dobre predstave ( poput ove lijepe i talentirane Tene Štivičić/ vidi sliku gore) i sjajan osjećaj kada se upale svjetla na pozornici. Jer, kazalište još uvijek na najbolji i najljepši način zna oslikati život.
Autor: RNG
