Kata Šoljić, majka poginulih branitelja: Nike, Ivana, Mije i Mate, za života, bila je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. Hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, odlikovao ju je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti, a od predsjednika Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke, Mladena Pavkovića, primila je nagradu ‘Junakinja hrvatskog Domovinskog rata’. Devedesetih godina, nije bilo odrasle osobe u Hrvatskoj koja nije čula za ‘majku Katu’.
S razlogom, Kata Šoljić bila je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. Država se prema njoj tako i odnosila, što nitko razuman osporavao nije, ne osporava, niti će osporavati – sve dok bude čuvara uspomene na Domovinski rat. Svojim odnosom prema Kati Šoljić, država i društvo mogu biti ponosni.
Ista država i isto društvo, međutim, sramiti se trebaju (i) zbog odnosa prema jednom od svojih građana, pače, hrvatskom branitelju.
Za njih, on nije bio čovjek
Marinković Sreto, zvao se čovjek kome su, na brodskom Jelasu, 3. svibnja 1992. godine, agresorskom granatom, u kućnom podrumu, ubijeni djeca: Marinko (1), Dalibor (2), Andrijana (8); trudna supruga Željka (31) i majke Kata (57). Isti smrtnik, već dvadeset godina, petnaestak kilometara istočno od Slavonskog Broda, u Poljancima, selu od 255 stanovnika, prvo u trošnoj maloj kući ‘čelo putu’, a potom u neuglednom podstanarskom sobičku, živi u sebi izgubljen i od svih zaboravljen.
Dakle, svog sugrađanina i hrvatskog branitelja, nakon što je, u jednoj minuti, izgubio cijelu obitelj, slavonsko-brodska vlast prepustila je samom sebi. Ne zbog toga jer nisu bili svjesni posljedica (predsjednik Općine bio je internist, a predsjednik Kriznog štaba sociolog); ne zbog toga jer na raspolaganju nisu imali psihologe i psihijatre; ne zbog toga jer nisu imali odgovarajuće stambene uvjete; ne zbog toga jer nisu mogli brinuti o jednom čovjeku (tog časa vodili su brigu o stotinjak tisuća ljudi), nego zbog toga što Sreto nije bio čovjek. Za njih, on je bio Srbin.
Nije Sreto bio jedini stradalnik 1992., reći će neki. Vodstvo općine suočavalo se s milijun problema, reći će drugi. I, u pravu su. Međutim, mjesni župnik i ‘šef’ Jelasa nisu imali milijun problema, a država, naročito nakon rata, izgradila je sustav dostojan čovjeku. Ili? Ako nije, nije vrijedna državom se zvati.
‘Brat i otac su mi na drugoj strani’
Izbezumljen, znači sav izvan sebe, potpuno zbunjen, s umanjenom sposobnošću rasuđivanja, „povremeno bezuman i pomalo sumanut”, reći će njegovi susjedi na Jelasu ’92., Sreto je glavinjao Slavonskim Brodom ne znajući „ni kud’ ni što”. Dakako, ne zbog toga jer je bio Srbin, nego zbog toga što u brodskoj vlasti i društvu nije bilo ljudi.
Kako se osjećao najbolje svjedoči njegova izjava, koju je zabilježio Željko Mužević: “Živim za dan kada ću osvetiti djecu i ženu. Brat i otac su mi na drugoj strani”.
Budući da ga je općinska vlast, samog, privremeno, smjestila u Poljanačku malu, trošnu, praznu ‘srpsku’ kuću, Sreto se, nakon iskustva iz Narodne zaštite, 28. kolovoza 1992., prijavio u 157. br. HV, s kojom će proći ratni put do 15. srpnja. 1993., kad će ‘prijeći’ u 3. bojnu 3. A gardijske brigade. U toj slavnoj hrvatskoj postrojbi ostat će do 25. ožujka 1994. godine, kad će ga, nakon što je 575 dana proveo u borbenom sektoru, časnici nečasno otpustiti, „jer je previše pio”.
Ništa Sreti pomoglo nije, pa ni činjenica da se za vrijeme boravka u vojsci, 30. studenog 1992. godine, sad kaoJosip Stanić, krstio kod poznatog brodskog svećenika, Marka Majstorovića.
Nakon što je izgubio obitelj i, posljedično, prisebnost; nakon što je izgubio posao, prijatelje i dostojanstvo; nakon što je i mala, trošna ‘srpska’ kuća prodana, Josip je ostao bez igdje ikoga i igdje ičega. Bio je k’o Pale, sam na svijetu.
Budući da se od nečega živjeti moralo jer, doslovno, umro još nije, Stanić kod mještana Poljanaca radi – više kao sluga, nego kao nadničar – a kod obitelji Cerenečki živi – više kao seosko siroče, nego kao podstanar. Unatoč činjenici da mu je hrvatska država, Rješenjem od 28. kolovoza 2003. godine, dodijelila 831,50 kuna invalidnine za svako izgubljeno dijete.
Kako je to moguće?
Kako je moguće da veliki katolici i Hrvati; ‘civilizirani europejci’ i borci protiv ‘barbara s Balkana’, ‘na predziđu kršćanstva’, prema svom bližnjem i ‘bratu po oružju’, odnose se kao oni protiv kojih su se borili?
Kako je moguće da brodski simbol žrtve, ponajveći pojedinačni stradalnik u Domovinskom ratu, još 1992. godine nije zdravstveno i egzistencijalno zbrinut? Ako zbog ničeg’ drugog, kako poludio ne bi, ili, ‘ne daj Bože’, neku nesreću uzrokovao.
Umjesto u toplom krilu hrvatskog društva, čovjek je tamo gdje bi njegove vođe trebale biti – u hladnom blatu. Međutim, prljav i hladan nije on, nego oni.
A, koliko je krilo hrvatskog društva (i) kršćanski toplo – znamo, zar ne?
Autor: Jerko Zovak (sbplus.hr)
