Nekada je ručni sat značio statusni simbol, vrijednu uspomenu dobivenu za postignuti uspjeh, završenu školu, dugodišnji rad, za rođenje djeteta, promociju, bio je nezamjenjiv dodatak uz odijelo ili svečaniju odjeću. No danas sve više gubi bitku pred raznim čudima tehnologije. Gotovo da nema osobe bez mobitela koji pruža i uslugu mjerenja vremena pa je u najstarijoj novogradiškoj urarskoj radnji sve manje kupaca.

Franjo Petrušić jedini je urar u Novoj Gradiški, zašto voli svoj posao i koji su sve izazovi pred njim u 21.stoljeću rekao nam je kroz razgovor: 

– ” U mojoj obitelji ima 9 urara, brat radi u Švicarskoj kao poslovođa servisa gdje godišnje izbace 70 novih urara i urarica, sestra, dvije sestrične, moj otac koji još uvijek radi kao urar. Kada se dogodi obiteljsko okupljanje, tu bude puno kazaljki za stolom. Pitao sam oca zašto se nigdje ne reklamira, rekao mi je da sam ja i moj rad jedina rekla. Dok se mušterije vraćaju ja sam zadovoljan jer znam da se dobro reklamiram.” 

Najveća konkurencija urarima je prodaja preko interneta. Mladima je zabavno, iako je riječ o jeftinoj robi upitne kvalitete.

– ” S vremenom se promijenilo dosta toga, najveća promjena je prelazak na baterije. Svaki mehanizam ima svoj mikromehanizam, danas postoje satovi koji se navijaju na oprugu i ta opruga daje snagu i energiju kako bi radio. Danas tu energiju daje baterija ali i dalje treba svoj mikromehanizam koji zahtjeva svog majstora, kao i svaki sat. Stalno se događa nešto novo u svijetu urarstva. Veliki je izazov pratiti taj napredak. Teško je danas opstati jer nije popularno ono što je kvalitetno. Glazba traje tri tjedna, sat traje tri tjedna, ljudi ljude zamjene, no još ima onih koji njeguju ono što su naslijedili. Vjerujem da tko voli svoj posao kao ja, može uspjeti, samo se treba inatiti.”

– ” Što se tiče države, ne znaju ni da postojimo. Da sam ratar sigurno bi dobio poticaj, no urari ne dobiju apsolutno ništa. Država ne potiče zanat, ne uzimam im za zlo jer kao što se neki bave glazbom a nemaju sluha tako se i političari bave državom a nemaju sluha za malog čovjeka. Vjerujem da će se starim zanatlijama stvoriti klima koja će nam dati vjetra u leđa, malo pomoći od države.”

Franjo napominje da satove treba servisirati, ako sat dugo ne radi i stoji u ladici baterija oksidira, zapeče se i pokvari. 

– ” Ako postoji neki učenik ili osoba zainteresirana za svijet mikromehanike, apsolutno sam tu za dati savjet, bilo bi mi drago da Hrvatska bude izvoznik urarstva, da ne vuku van nas zanatlije.”

Franjina kćer Sara ima 12 godina i bavi se glazbom, sa baleta je prešla na akrobatski rock’n’roll, no tko zna što život nosi, možda jednoga dana bude urarica jer je kao mala uživala raditi s ocem u radnji i promatrati sve te mikromehanizme. 

-” Bila je prošle godine u Ukrajini, pa u Pragu na prvenstvu, grupno su osvojile peto mjesto u Europi, deveto u svijetu, često su prvenstva i natjecanja, uživa u tome što radi i lijepo je promatrati taj njen razvoj.”

 

Komentari
Prethodni članakLucija Prpić iz OŠ “Mato Lovrak” osvojila prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju
Sljedeći članakUdruga slijepih Nova Gradiška: Za samostalniji život korisnika održana prezentacija eho lokacije