Zazor kojeg su katolici u Hrvata, osamdesetih godina prošlog stoljeća, imali od ‘čuvara revolucije’ – mjesnih sekretara partije, prava je kamilica u odnosu na strah kojeg danas proživljavaju mladi pripadnici neproglašene državne Crkve – od svojih župnih ‘pastira’.
Nije važno gdje slušate riječ Božju, nego kako ju živite.
Ne želeći im nauditi, izbjegavam navesti imena mladih Brođanki i Brođana koji imaju problem. Iz istog razloga ne spominjem ni jednog od svećenika koji im probleme pravi. A probleme prave i tamo gdje ih ne bi trebalo biti jer im je, očito, forma važnija od sadržaja. Jer su vjeru u funkciju Crkve stavili, iako bi obrnuto činiti trebali.
Kako drugačije protumačiti činjenicu da neki ovdašnji župnici inzistiraju da kum na krštenju djeteta mora imati sve sakramente, a ako mu nedostaje samo jedan – u zadnjem slučaju crkveno vjenčanje – ne može kum biti. Jer „živi u javnom grijehu” te, kao takav, ne može biti zaštitnik i uzor svome kumčetu.
Iako, podučili su me, prema novom katekizmu katoličke crkve, svaki čovjek, bio vjernik ili ne, u izvanrednim slučajevima, može čak sam krstiti ako to čini „u ime Oca, Sina i Duha svetoga”.
U kojoj mjeri se različito pristupa vjeri u Boga ponajbolje govori činjenica da mnogi katolici vjeruju kako ateisti ne mogu doći do iskupljenja dok, čini se, papa Franjo to vjerovanje dovodi u pitanje.
“Ali, Oče, ja ne vjerujem, ja sam ateist. Ako činiš dobro, susrest ćemo se u vječnosti”, pročitao je papa tijekom jedne mise.
Papa dijeli ukore svećenicima i biskupima koji trguju crkvenim dobrom jer narod ne voli nekog svećenika ili biskupa ako se ‘lijepi za novac’. Sveti Pavao veli da je svojim rukama zarađivao kruh svoj, nije dakle imao račun u banci, nego je radio.
”A kad neki biskup ili neki svećenik krene putem pohlepe, obuzme ga duh karijerizma, samo šteti Crkvi, ispada smiješan, hvali se, želi pokazati svoju moć. Takvoga narod ne voli”, naglasio je papa i pozvao na molitvu za biskupe i svećenike, “za nas da budemo siromašni, ponizni, blagi i da služimo narodu… da budemo ljudi koji bdiju nad stadom i nad samima sobom”.
Taština, žudnja za novcem, karijerizam, pohlepa… riječi su koje često spominje papa Franjo kad spočitava ponašanja u Crkvi. Očito drži kako takva djelovanja biskupa i svećenika nisu rijetka.
Što bi papa Franjo kazao za naše „čuvara vjere” koji pored plaće i lukna za osobne potrebe te donacija za tekuće i investicijsko održavanje objekata, svaki mjesec svoje poklisare šalju po stanovima pauperiziranih vjernika i od njih traži 30 kuna za investicije u tijeku, ne dopuštajući im da plate koliko mogu, nego onoliko koliko je ‘odrezalo’ Župno ekonomsko vijeće?
Vjerojatno bi kazao kako nije važno gdje slušate riječ Božju, nego kako ju živite.
Poneki čitatelj ove kolumne, pak, protiveći se njezinu sadržaju, ima priliku dodati: “Nije važno što piše, nego tko piše”.
Autor: Sbplus/Jerko Zovak
