Sinoć i preksinoć je u šest gradova Lijepe naše i ukupno pet država festival “Noć hrvatskog filma i novih medija” doživio svoje peto izdanje, no vjerujemo, nigdje toliko neslavno kao u Novoj Gradiški.
Novogradiško Pučko otvoreno učilište “Matija Antun Relković” kao jedan od suorganizatora ovog filmskog festivala svojim žiteljima je ponudilo cjelovečernji potpuno besplatan filmski maraton kako animiranih, tako i igranih i dokumentarnih filmova na koji se odazvao jedan gledatelj. Da, dobro ste pročitali, samo jedan gledatelj, ako ne računamo djelatnika Učilišta i mene novinara.
“Cilj nam je od za sada skromnog vala dobre nade u interes hrvatske publike za domaći film, u toj jednoj noći, stvoriti trajnu, čvrstu vezu hrvatskog filma i hrvatskih gledatelja koja će to zanimanje s vremenom pojačavati te prenositi na nove naraštaje. Upravo zbog toga, ulaz na sve projekcije potpuno je besplatan!”- stajalo je u najavi domaćeg filmskog maratona, koji u Novoj Gradiški u svom cilju, nije uspio, ili bolje rečeno, apsolutno je podbacio.
Ne, nije ovo kritika na organizatore koji su uložili sebe u realizaciju projekta, djelatnike POUMAR-a koji su izdvojili svoju večer ne bi li istu nekome drugom upotpunili, medija koji možda nisu razvikali najavu, jer “tko ima volje naći će način, tko je nema, naći će izgovor”. Ovo je kritika na sve one koji se žale kako Grad ne nudi dovoljno sadržaja, posebice besplatnih, a kada nešto dobiju onda isto odbiju.
Sumnjam da se na projekcijama uradaka domaće kinematografije u Zagrebu, Sisku, Otočcu, Šibeniku, Dubrovniku ali i na kino platnima u Srbiji, Bosni i Hercegovini , Mađarskoj i Austriji, kao kod nas pojavila samo jedna osoba. Jedna jedina osoba i to na jednoj od do tada šest prikazanih kratkometražnih i dugometražnih filmova.
Zar nikoga nije, ma banalno, zanimalo kako je gledati film u kompletno novouređenoj dvorani Doma kulture? Svi su se žalili na sjedalice, ozvučenje, osvjetljenje. Sada se nitko do tih “svih” nije sjetio doći iste isprobati besplatno barem 4 minute gledajući crtić “Krila krokodila”. Zar baš nitko nije htio vidjeti kultnog “Profesora Baltazara” na velikom platnu?
Dokumentarni film „Dušan Vukotić – hrvatski oskarovac“, Novogradiščanina Silvija Petranovića iz 2011. godine koji govori o jedinom “našem” Oskarom nagrađenom filmu “Surogat” zanimao je samo jednog posjetitelja. Zar stvarno?
Znali bi se pohvaliti “našim” oskarovcem, a bi li znali reći išta o njemu bez traženja po internetu? Čast iznimkama koje bi znale.
Usamljena je bila ta “naša” noć “našeg” filma u Novoj Gradiški, dok, usporedbe radi ni malo usamljena, štoviše, tražila se karta više po cijeni od 2o kuna, nije bila prethodna projekcija animiranog filma strane produkcije.
Ponovno se postavlja pitanje kada tražimo nešto besplatno jesmo li to i zaslužili? Izgleda da više cijenimo ono što platimo. Povlači se pitanje i je li domaća kinematografija toliko loša da ju, svi, sve do jednog, kod nas, odbijaju gledati? Ili se jednostavno tipično “domaće” držimo onog da ako je iz inozemstva, automatski je bolje, jer ipak “kod susjeda je trava zelenija”.
Bilo kako bilo, ako dogodine besplatnog filmskog maratona ne bude, pa se na to budemo tužili, možemo isključivo sami sebe kriviti jer kako kaže, dobar stari, Gibonnijev stih- “bolje nismo ni zaslužili”.
no images were found
