Najmlađa žrtva bila je stara svega nekoliko sati

Uoči tužne godišnjice u Vukovaru je predstavljena izložba o djeci stradaloj u ratu inspirirana knjigom “Mama, ne vidim nebo” autorice Ani Galović. Za 34 bolne, potresne, priče ugašenih dječjih života ilustriranih u knjizi krivci se još traže. 

“Recite mojoj mami da su me odveli…. To je to i… Vojarna… Ovčara… i kraj.”

Tata Tomislav s ogromnim bolom prisjeća se zadnjih riječi i mjesta gdje su odveli njegovog istoimenog sedamnaestogodišnjeg sina. Kao Hrvatski branitelj branio je Vukovar na Sajmištu. Njegov je sin bio u sanitetu bolnice. Majka i on mislili su da je to najsigurnije mjesto. No tada – niti jedno nije bilo.

“Mislio sam, ajde, bolnica je to. Majka mu je medicinska sestra, on je dijete, sedamnaest godina. Pa neće ih dirati valjda. Neće ljude iz bolnice dirati valjda? Međutim dogodilo se ono najgore”, rekao je.

Jer sedamnaestogodišnji je Tomislav odveden u vojarnu, zatim na Ovčaru i tamo okrutno ubijen. No to je otac doznao tek šest godina poslije. To je vrijeme živio u nadi da će se nekim čudom vratiti. No pronađeno je tijelo. Tada doznaje – Tomislav je bio streljan. “I da je stigla ta analiza. 98 zarez… skoro 99 posto analiza da je to…… da je to tijelo od mog Tomislava”, kaže otac. 

Najmlađa žrtva bila je stara svega nekoliko sati

Tomislavova tragedija, ali i okrutna, bolna stradanjvanja još tridesettroje djece zapisane su imenom prezimenom i godištem u knjizi “Mama ne vidim nebo” autorice Ani Galović.

Antonija Zeko je najmlađa žrtva rata. Ona je živjela samo par sati. Rodila se i bila u inkubatoru no zbog granatiranja je nestalo struje i onda je zbog tih okolnosti preminula. Druga najmlađa žrtva je Ivan Kljajić koji je u podrumu kuće u tatinom naručju poginuo. Njegov otac je isto zbog posljedica granatiranja preminuo.”

Nevini mladi životi nestajali su u krvavom ratu. Glasnije nego ikada prije govore stranice knjige.

“Mislilo bi se samo da je nestao no prijatelj ga vidjeo koji je prolazio u Veleprometu dok su ga vojnici vodili. Prepoznao je svojega prijatelja Sinišu Rajkovića koji je ležao mrtav na jednom komadu kartona i potrčao da mu pomogne. Nisu mu dozvolili i tada je zadnji put viđen.”

Za mnoge od ovih okrutnih, neshvatljivih zločina – nitko nikada nije odgovarao.

Izvor: Vijesti.hr
Foto: Torcidin mural za poginulu djecu Vukovara

 

 

Komentari