S ponosom u srcu, velikim poštovanjem prema svim žrvtama Vukovara, tugom i suzom u oku više od 50.000 građana iz svih dijelova Hrvatske sudjelovalo je u Koloni sjećanja kojom je obilježena 21. obljetnica stradanja Vukovara i njegovih građana 1991. godine, koja je kao i svake godine krenula iz dvorišta vukovarske bolnice, potom se nastavila ulicama grada heroja, prolazeći pored simbola vukovarskog vodotornja pa sve do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata gdje su državna, županijska i gradska izaslanstva, kao i predstavnici 204. vukovarske brigade i Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata položili vijence.
Preživjeli vukovarski branitelji i ove su godine predvodili Kolonu sjećanja, na čijem je čelu bio posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković Mladi Jastreb. Uz visoke državne uzvanike Predsjednika RH Ivu Josipovća, Predsjednika Vlade Zorana Milanovića, predsjednika Sabora RH Josipa i Leku, mnogobrojne ministre i saborske zastupnike, najdraži gost Vukovarcima je bio general Mladen Markač kojeg su oduševljenim pljeskom i pjesmom pozdravljali ljudi koji su ga sve ove godine podržavali, vjerovali u njega i voljeli ga.
Hodajući u tišini, vukovarski su se branitelji još jednom prisjetili ratnih dana, ranjavanja i smrti suboraca i prijatelja. Bila je ovo prilika da se još jednom prisjete nestalih čija je sudbina mnogih nepoznata upravo od 18. studenoga, dana kada je pala obrana grada. Toga dana odvajali su muškarce od žena. Dio ih je završio u logorima po Srbiji, koji su potom razmijenjeni ili sahranjeni. Najteže je onima koji još uvijek “čekaju” njihove najdraže uz nadu da će ih ipak jednoga dana ugledati na trpinjskoj cesti, onako kako su i odlazili.
Osjećaji ponosa i sreće što smo sudionici mimohoda sjećanja, ali uz veliku tugu koja se vidjela na licima svih nas; branitelja, civila i djece koja su zajedno uz bok generalima, bez imalo osjećaja umora koračali cestom tuge, stradanja i jada razmišljajući kako je bilo onima koji su toga 18.studenog 1991. zaista prolazili razrušenim ” cestama ” Vukovara – izgubljeni od svojih obitelji, života, porušenih prijateljstava, prolazeći pored raspadnutih leševa svojih susjeda, prijatelja, rođaka, a možda i onih najdražih šutke, da nisu smjeli izustiti niti riječ jer bi i sami tako završili.
Djeca koja su koračala uporno, bez trenutka predaha od 10 sati i 30 minuta pa sve do 13 i 45 postavljala su nam pitanja, počesto ona na koja im nismo ni mi sami mogli dati odgovor. Najteže od tih je bilo: “Zašto?”
Ni sada niti u buduće nećemo znati pravi odgovor, zašto su toliki zločini počinjeni u Vukovaru, zašto je ovaj Grad sravnjen sa zemljom, tko je s tim razaranjem života “dobio”?!
Većina Novogradiščana posjetila je Vukovar prvi puta nakon rata i nažalost nisu uspjeli sve vidjeti, ali po povratku s groblja posjetili smo i bolnicu od koje su postrojbe JNA i paravojne snage napravile “klaonicu ljudi”.
Izlazeći iz nje, zavladao je muk i teška šutnja među nama. Nitko nije želio prekinuti tu tešku tišinu istine u zraku. I ponovno, nakon dužeg vremena ipak dječji glas prvi progovara: Jel to stvarno istina ili je samo film?
Pa zašto su čike radile takvo zlo, ubijale djecu, ljude, bake, ranjenike, palile, gazile i pljačkale? I naravno, očekujući odgovor od nas “velikih” koji im ponovno nismo dali; u nevjerici su nas gledali!
Ostali smo im dužni ” to zašto ” i vjerojatno na njega nikada nećemo moći dati odgo
Iako se zna istina. Mi je znamo, a to je dovoljno. Branili smo svoju Hrvatsku, svoje domove, svoje obitelji, prijatelje.
Na Vukovaru smo pali, svi zajedno.
Novogradiščani su još jednom potvrdili kako imaju veliko srce, koje se i nakon toliko godina suosjeća sa stradalnicima Vukovara. Vole svoju Slavoniju i novogradiški kraj, ali ponajprije svaki kutak svoje lijepe domovine Hrvatske.
Ne postoji riječ kojom bi se opisala kolona koja je prolazila cestom nepravde i zločina. Ne mogu se opisati osjećaji koji su bili u tim trenucima u nama, zapravo o svemu tome najbolje govore lica i slike koje smo zabilježili – neka se ne zaboravi.
Hvala svima koji su se jučer poklonili Vukovaru!
Autor: RNG
