Privatne arheološke kolekcije nisu rijetkost kod nas, a još manje u Europi. Skupljanje starina ima uostalom dugu povijest, interes za predmetima baštine zabilježen je još u antičkim vremenima, a od renesanse je kolekcionarstvo postalo iznimno raširena zanimacija među bogatima i moćnima, pa tako mnoge plemenitaške zbirke koje vuku porijeklo od 16. ili 17. stoljeća danas čine temelje arheoloških zbirki velikih europskih muzeja, od Rima i Firence, preko Beča, do Pariza i Londona.
U 19. stoljeću se kolekcionarstvo „demokratizira“ pa zbirke antičkih predmeta nisu više ograničene na aristokraciju i crkvene velikodostojnike. To je vrijeme kad diljem Europe, posebice u zemljama koje su na teritoriju nekadašnjeg Rimskog Carstva, brojni entuzijasti, usporedo sa širenjem spoznaja o antičkoj prošlosti i povećanom razinom obrazovanja populacije, počinju sakupljati rimske i grčke predmete. Mahom je bilo riječ o ljudima koji su živjeli u blizini arheoloških lokaliteta, redovito boljeg imovinskog stanja i višeg obrazovanja, poput učitelja, liječnika, apotekara, javnih službenika i svećenika koji su bili u stanju prepoznati vrijednost i prirodu tih artefakata. Iako je to i vrijeme kad se počinje intenzivno razvijati mreža muzeja, od lokalne do nacionalne razine, često su ti sakupljači bili još uvijek jedini ljudi u svom kraju koji su poklanjali pažnju antičkoj baštini. Njihove su zbirke uostalom često završavale u muzejima, a brojni su i primjeri njihove neposredne suradnje s arheolozima, pripadnicima tada još mlade struke koja se uglavnom i profilirala preko muzeja. Arheološki muzeji u našoj zemlji, posebice oni koji su i nastali u 19. stoljeću, korijene svojih zbirki nalaze upravo u tim prvim privatnim kolekcijama koje su u konačnici donirane ili otkupljene.
Fenomen kolekcionarstva antičkih predmeta nije nestao u 20. stoljeću, dapače, no s razvojem formalno-pravnih okvira očuvanja povijesne baštine, muzeja i institucionalne arheologije, između kolekcionara s jedne strane, te arheologa i muzealaca s druge, počelo je na vidjelo izlaziti sve veće razmimoilaženje u pristupu arheološkim artefaktima.
Međutim još uvijek postoje kolekcionari koji su prije svega entuzijasti i zaljubljenici u prošlost, ljudi koji ne sudjeluju u devastaciji arheološke baštine zbog niskih materijalnih pobuda. Donald Josipović je upravo takav čovjek: iskreni zaljubljenik u povijest, osoba iznimno zainteresirana za rimsku baštinu.
Njega, naime, posebno zanima antička vojna povijest, posebice rimska vojska, a sreća je htjela da mu u ruke dođe cijeli niz predmeta koje su rabili upravo rimski vojnici.
Zbirka Donalda Josipovića svakako može stati uz bok i najbogatijoj zbirci te vrste koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
