Prošlo je točno sedam dana. Službenim jezikom Unije rečeno “one week”. Hrvatska je preživjela svoj prvi europski tjedan. Poetski rečeno, 30.lipnja zaspali smo ispod hrvatskog, da bi nas 1.srpnja probudilo sunce europskog neba. S istim egzistencijalnim strahovima, nekim novim prosvjedima, s katastrofalnim kašnjenjem na graničnim prijelazima i najavom poskupljenja cigareta.

I, osjećate li se drugačije ? U svakom slučaju, sigurna sam kako su i najveći euro skeptici, ali i ortodoksni domoljubi , osjetili sitne trnce ponosa na koži i nešto slično dostojanstvu, dok su dizanje hrvatskog stijega pratili zvuci čarobne Beethovenove devete. Jer, budimo iskreni, nije mala čast postati nova zvjezdica na velikom europskom nebu. I nije mala stvar pripadati  zajednici koja ponosno nosi Nobelovu nagradu za mir. Upravo taj pojam mira i sigurnosti  najveća je vrijednost,  kažu stručnjaci, koju će nam, dugoročno, donijeti članstvo u Europskoj uniji. Vrijednost koju na pravi način mogu cijeniti samo one nacije koje su u jednom periodu svoje povijesti, ne vlastitom voljom, nego silom drugih, bez mira i sigurnosti bile prisiljene disati. I time svaka rasprava o svojevrsnom gubljenju hrvatskog  suvereniteta ulaskom u Europsku uniju, pada u vodu. Jer, suverenitet je potpuna vlast države ili naroda na vlastitom teritoriju, odnosno nezavisnost takve vlasti u odnosu na bilo kakvu izvanjsku, tuđu vlast. Još jedna vrijednost kojom se, s pravom, pred ostalim Europljanima, možemo ponositi , vrijednost koju nam nitko ne može oduzeti.

Jer, iako smo i mi već tjedan dana Europljani i dalje smo, prvenstveno, pripadnici nacije čiju jedinstvenost  trebamo i moramo na pravi način predstaviti svima. Jer, veličina Europske unije leži  i u činjenici kako se posebnosti svake nacije pomno čuvaju. Sjetimo se samo velikih, ponosnih nacija, poput recimo Francuza, koji, iako  odavno Europljani, nikada ne izostave spomenuti kako su prvenstveno Francuzi. Ili Talijana, koji toliko gorljivo, ljubomorno i prkosno čuvaju vlastiti suverenitet odbijajući govoriti engleskim, iako ga savršeno razumiju. Zna to svatko tko se tijekom turističke sezone zatekao u društvu s Talijanima i pokušao s njima komunicirati. Jedino što ćete dobiti je Non ho capito. Na taj bi način trebali razmišljati i mi, novi Europljani, i iz činjenice kako smo, uistinu posebni,  profitirati. 

 

Jer, niti jedna zemlja- članica Europske unije nije u novijoj povijesti  do vlastite državnosti došla krvlju  i životima svojih branitelja. Nijedna država- članica  do sada nije došla s geografsko-geopolitičkog prostora Balkana, što nas čini svojevrsnim pionirima, ali i istinskim liderima regije, a dobar je osjećaj biti lider. ( već su krenuli i internet vicevi kako nas raduje i činjenica da ćemo sada mi biti ti koji će diktirati tempo ulaska ostalih bivših nam republika u EU ).  Nijedna zemlja- članica nema toliko jedinstven spoj mediteransko-planinsko-nizinsko-podunavskog podneblja. Nijedna nema tako živu ,prisutnu i opipljivu tradiciju, spoj ruralnog i urbanog, retro i suvremenog. Samo mi, samo Hrvatska.

I, stoga, čak onda kada i pomislite kako, mali koliki već jesmo, nećemo puno toga dobiti od Europe , odlučite razmišljati  kao veliki, (  jer, think big je deviza uspješnih )…i shvatiti kako je našim ulaskom , Europa zapravo ta koja je profitirala.  I, zaboravite, pri tom, na trenutno ne tako blistavu financijsku, gospodarsku i inu situaciju ( nije bolje ni drugima ), ali i na činjenicu kako nas nove trošarine tek očekuju . Ima tu i puno pozitivnog, a kažu kako će biti bolje jednog dana, ukoliko naučimo misliti pozitivno i sve to dobro pokažemo Europi.  Jer što bi oni bili bolji od nas !? Pamet imamo, sposobnost, marljjivost, brojne stručnjake u svim područjima, kreativce i inovatore, umjetnike i sportaše, prirodna bogatstva na kojima nam mogu zavidjeti, turističke  razglednice  koje bi samo poželjeli.  Uostalom, dobar je osjećaj biti dio nečeg većeg, dijeliti slične ideje i vrijednosti, ali i ponosno čuvati  one vlastite koje su nas učinile onakvima kakvi smo danas. Građani Europe !  Sjetite se toga slijedeći puta, kada nakon “Lijepe naše” krenu stihovi Schillera  i začuje se “Oda radosti”.

Autor: Simonida Tarbuk

Komentari