Iako više nismo u ‘onoj državi’, osamdesetih predsjednik ‘Skupštine opštine’, a danas gradonačelnik Nove Gradiške, Josif Vuković Plinski, optužuje nas ‘novinarčiće’, ‘kvazi novinare’ i ‘portaliste’ kao što se nekad optuživalo ‘narodne neprijatelje’, jer eto, usudili smo se javno govoriti o njegovoj politici starijoj od socijalističkog samoupravljanja te bezobraznim zloupotrebama položaja i ovlasti.
Na isti način kako su u Jugoslaviji, tad, optuživani državni neprijatelji on, sad, optužuje ‘informatore’ koji su, o njegovim i marifetlucima njegovih drugova, pisali u posljednje vrijeme.
Kao zmija noge krijući – ‘što’ su kritizirali, Plinski je, isticao – ‘tko’ je kritizirao
Kao zmija noge krijući – ‘što’ su kritizirali, Plinski je, i na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća, isticao – ‘tko’ je kritizirao njegove veleumne političko-gospodarske ‘projekte’ i protuzakonite radnje.
Dakle, umjesto da se očitovao o informacijama koje mjesecima kolaju u gradu i državi, Josif je, režeći kroz šminkersko zubalo, s visoke govornice, javno vrijeđao ‘Informatore’.
Višinski u štirkanim gaćama
A kako to radi drug Plinski, vidljivo je iz video priloga. Po uzoru na Višinskog Andreja Januarjeviča, Staljinovog ozloglašenog državnog tužitelja na takozvanim “Moskovskim procesima”, Josif će ‘raskrinkati’ one koji ‘kleveću i lažu’, a to su:
„Jedan ostarjeli ljubavnik koji ima unuke, čini grupu informatora. (Josip Mikšić op.a.);
Jedan propali poduzetnik koji ima nekoliko stotina tisuća kuna neizmirenih poreza. (Miroslav Šokić);
Jedan suspendirani djelatnik javne uprave. (Željko Siladi);
Jedna kvazi novinarka koja ima deset kaznenih prijava, tri sudska procesa na sudu. (Đurđa Aleksić);
Jedan propali poduzetnik, sada portalista. (Jerko Zovak);
Jedan novinar istražitelj koji pravi senzaciju od ničega“. (Drago Hedl)
Po inerciji, a temeljem iskustvenih spoznaja iz onog vremena, Josif misli kako je još uvijek moguće – klevetanjem – tužitelje dezavuirati, a sebe rehabilitirati. I to, nas ‘informatore’, ne čudi. Čudi nas način na koji je to učinio ‘drug’ poznat po svojoj uglađenosti, do te mjere da su mu čak i gaće štirkane.
Temeljem iskustvenih spoznaja iz onog vremena, Josif misli kako je još uvijek moguće – klevetanjem – tužitelje dezavuirati, a sebe rehabilitirati.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, zahvaljujući političkoj podobnosti prvog reda (nema karakter, a ima multinacionalan brak) do 1991. godine, uspio sve imati i sve biti.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, kopirajući druga Tita s ogrnutim mantilom, kočoperio se po Novoj Gradiški kao direktor Pošte, potom kao direktor TANG-a, predsjednik Skupštine općine i opet direktor TANG-a.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski uspješno krio svoju impotentnost, s jedne strane prepuštanjem šefu računovodstva ‘Klasa’ neka servisira njegov kućni nemar, a s druge strane, petingaškim paradiranjem s podčinjenom zaposlenicom maznog imena, koja je, u konačnici, zbog lepog, a ništkoristi Jose, do te mjere svisnula od žudnje da je, iako pravoslavka, postala katolička bogomoljka.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, pred Domovinski rat, prodao legendarne IVAG peći, koje TANG nikad vidio nije, iako ih je platio. TANG dakako, a ne Plinski.
K četnicima ili ustašama, pitanje je sad ?
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, zahvaljujući svojim poznatim menadžerskim (ne)sposobnostima, doveo TANG pred stečaj.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, prije samog rata, kćerke poslao u Ameriku, a s ‘rodbinom’ iz takozvane SAO krajine, tijekom rata, bio stalno ‘na vezi’.
Uoči oružane agresije, kao zadnje dezertersko smeće, pobjegao iz grada u kojem je rođen, odrastao, u partiju primljen bio, sve vodeće dužnosti obnašao i prvi čovjek grada postao.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, uoči oružane agresije, kao zadnje dezertersko smeće, pobjegao iz grada u kojem je rođen, odrastao, u partiju primljen bio, sve vodeće dužnosti obnašao i prvi čovjek grada postao.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski zloupotrijebio povjerenje iseljenih Novogradišćana srpske nacionalnosti kako bi 1992. njihovu kuću otkupio po sramno niskoj cijeni, „jer bi ju, inače, ustaše sigurno minirali”.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, za vrijeme Domovinskog rata, na nejavnom mjestu čekao rasplet događanja kako bi utvrdio kome se prikloniti – faši Mili Vujnoviću i njegovom prijatelju, ministru poljoprivrede u Vladi takozvane SAO Krajine ili pukovniku Josipu Mikšiću i ‘ustašama’.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, odmah nakon rata, iskoristio status časnih ljudi: Petra Lalića i Davorina Lukača te, poslije osnivanja zajedničke tvrtke za plinifikaciju i dobivanje koncesije, cincarski ih prevario i izbacio iz posla.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski u svoj biznis uveo Talijane kako bi, u stvari, iza njihovih europskih leđa sakrio svoju nečistu ratnoprofitersku prošlost.
Najlakše je sa svojima
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, 2000. godine ušao u SDP kako bi postao novogradiški gradonačelnik, a kad to postao nije, da je svoj vijećnički mandat prepustio stranci kako bi se nastavio baviti unosnim – plinsko/kriminalnim – poslom uz svesrdnu pomoć HDZ-ovog bosa Zdravko Sočković i njegovih općinskih načelnika: Mate Grgića, Zvonimira Šimunovića, Ivana Muse i drugih.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, za vrijeme vladavine SDP-a, 2003. godine, pomogao talijanskoj tvrtki ‘Eurozappa’ da lege artis, za 558 tisuća kuna, kupi TANG nominalne vrijednosti 56 milijuna kuna, kako bi osobno, pod suspektnim okolnostima, postao vlasnik ozbiljnog dijela poslovnih prostora i Plinske stanice te ponajveće novogradiške tvrtke.
Josif Vuković Plinski, krivotvorenjem stranačkih dokumenata, postao je kandidat za saborskog zastupnika.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, koristeći se HDZ-ovom hobotnicom, kao jedan od njezinih krakova, pljačkao neke od općina u kojima je bespravno distribuirao plin.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, kao direktor, zloupotrebljavajući položaj, jačao vlastitu tvrtku ‘Plin instalacije’, a na štetu ‘Plin projekta’.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, nakon što su shvatili da ih potkrada, od Talijana potjeran iz tvrtke ‘Plin projekt’.
Koliko li košta zaštita ?
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, za potrebe zajedničke tvrtke ‘Plin projekt’, kupio ‘Elting’ sredstvima talijanskih partnera, a uknjižio na vlastitu tvrtku ‘Plin instalacije’.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski zloupotrijebio opći strah radnika od gubitka radnog mjesta te, pored otpuštanja i slanja na ‘čekanje’, mjesecima prestao isplaćivati plaće.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, krivotvorenjem stranačkih dokumenata, postao saborski zastupnik.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, pod nominalno neprihvatljivim uvjetima, u SDP-u stekao neograničenu zaštitu glavnog tajnika stranke.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski jedinica mjere za bilo što, a pogotovo ne za: pamet, poštenje, čast, moral, šarm, hrabrost, potentnost… kakvim se onomad nametao, a sad predstavlja.
Mi nikad ne bismo kazali kako je Josif Vuković Plinski, u stvari, son of a bitch.
Ništa od toga mi kazali ne bi jer, pored istine, bila bi to i zakonom kažnjiva kleveta. A mi, za razliku od Josifa Vukovića Plinskog, klevetama skloni nismo.
Autor: Jerko Zovak/Sbplus
