Odgojiteljicu Silvanu Savi, kako je mnogi nazivaju našu tetu Silvanu svi znaju. „Dobri duh” novogradiškog Dječjeg vrtića, našeg grada…

Uvijek nasmijana, spremna za razgovor, savjet i pomoć, rado zastane i popriča sa svojim bivšim polaznicima Dječjeg vrtića Nova Gradiška u kojemu je provela pune četrdesetdvije godine.

Kaže, mogla je raditi još, ali dosta je, ima sada drugih preokupacija, tu su i unuci, a treba malo i odmoriti od svega:

– Bili su to lijepi dani, dani radosti i druženja s mališanima, ali i mojim dragim kolegicama. Rođena sam u Novoj Gradiški, do svoje treće godine živjela sam na otoku Braču, a onda se vratila ponovno u naš grad. Rado kažem da sam Dalmatinka, ali ipak ovdje je sve moje, tu su mi djeca, tu sam živjela, radila…Volim ovaj grad i njegove ljude.

Osnovnu školu sam pohađala u Novoj Gradiški i od početka željela biti samo teta u vrtiću. Sjećam se pokojne Nade Ćović koja je tada radila u vrtiću i s kojom sam kroz prve razgovore i druženja, odlučila o svom životnom pozivu.Kako sam stanovala preko puta vrtića, svakodnevno sam gledala što radi i čvrsto sam odlučila – postat ću teta u vrtiću.

Tako je i bilo, odlazim u Zagreb u školi i postajem odgojiteljica.

Dolazim u Novu Gradišku s nepunih dvadesetak godina, u grupi je znalo biti trideset i više djece. Nije bilo lako, ali je bilo lijepo. S vremenom sam dobila i njegovateljicu, medicinsku sestru koja mi je pomagala. Bila sam mlada i to mi, zaista, nije bilo teško.

Cijeli svoj životni radni vijek voljela sam raditi s djecom i odgajati ih i biti s njima bilo mi je neprocjenjivo – priča Silvana Savi.

Naravno, nije na Silvaninom putu uvijek bilo sve bajno. „Uvukla” se i bolest u njihove živote, ali prošli su to. Kaže teta Silvana, jaki smo i svaku prepreku možemo savladati.

– Pamtim li svu djecu?! Kada vidim slike, uglavnom ih pamtim, ne mogu reći baš sve. Imam i ja facebook pa mi se jave i čujemo se. Nažalost, među njima ima i onih koji više nema. Posjetim ih na groblju, zapalim svijeću i pomolim se. No, uglavnom se nastojim okrenuti pozitivi i mojoj djeci. Ona su iskrena i kažu ono što im „leži” na srcu.

Otišla sam u mirovinu prije dvije godine, mogla sam raditi još, međutim treba malo uživati i u umirovljeničkim danima.  Zanimljivo, osjećaj da idem u vrtić nije prestao. Stalno nešto čekam i vuče me u taj vrtić, jaslice gdje sam provela posljednjih tri godine radnog staža. Nastojala sam djeci pružiti maksimum ljubavi, učiniti im te njihove prve dane odrastanja što ugodnijim i ljepšim.

Onaj dobar osjećaj kada znaš da si nekome pomogao u odgoju, pomogao na putu njihova odrastanja je neprocjenjiv. Ima li razlike među djecom nekada i sada?! Razlike zbog raznih „novotarija” svakako ima, ali odgoj je odgoj. Djecu treba naučiti osnovnim životnim vrijednostima i učiniti im djetinjstvo lijepim i sretnim – priča Silvana Savi.

Dane u mirovini provodi u vožnjama biciklom, druženju s bivšim kolegicama i prijateljima…

– Moj životni moto?! Vječni optimist, radi ono što voliš,u čemu si sretan i što te ispunjava. I još nešto, mislim da sve u životu možeš postići ako nisi tvrdoglav. Moraš biti fleksibilan i uspjet ćeš – s osmijehom priča Silvana Savi.

Komentari