Vidi koliko ih ima. Svaka je posebna, neke imaju i posebna imena – pokazujući nam jednu, pa drugu koku, onu šarenog perja, pa drugu bijelu, te donoseći nam najprije velike, pa zatim i nešto manje kokice, a onda i zečeve.
A carstvo kokoši, nesilice, grlice, 3 vrste pijetlova, koke Katu i Đuru “kikirikice”, 5 vrsta golubova i nekoliko zečeva smjestilo se u Goranovoj ulici u Novoj Gradiški. Pijetlovi imaju imena, jedan je iz Laza pa se zove Lazo, drugi se zove Ljubiša po bivšem gazdi. Svatko je u svojoj gajbi sa svojom družicom.
– Ja sam rođen na selu, imali smo kobilu, kravu, svinje, naučio sam voljeti i uzgajati životinje. Ovdje je bilo močvarno tlo, najprije smo držali svinje, a sad smo prešli na koke, zečeve, golubove, grlice, pijetlove. Nije nam dosadno, uvijek imamo što raditi na našoj farmi. Nešto uspijemo prodati, koke snesu oko 30 jaja dnevno, to najčešće prodamo, – kaže nam Petar Galicija.
– Projektirao sam nesilište za koke, kad snesu jaje ne mogu ga polupti, jaje samo sklizne na tepihić i mi ga kasnije pokupimo. Naša mala farma, koke, zečevi, vrt i zelenilo me smiruju, volim ustati ranije i obići ih, nahraniti, pomaziti, – ističe Petar.
– Ostalo nam je materijala od kuće i odlučili smo napraviti još jednu, prvo smo nasipali zemlje jer nije uspijevalo zbog močvarnog tla. I tako, malo po malo nicale su gajbe raznih veličina, boja. Sve je uredno, životinje su na čistom a to nam je jako važno. Ta mala farma, naš vrt, zelenilo, to me smiruje, volim čitati, najviše Bibliju koju sam dobila na poklon od kćeri. Ako čitate novine, gledate vijesti, to će vas uznemiriti, a čitanje kvalitetnog sadržaja, šetnja prirodom je zapravo naš lijek. Nemamo mi veliku zaradu od prodaje jaja, ali najljepše mi je kad dođu djeca iz susjedstva kako bi kupili jedan karton, za mene je to sreća, – kaže nam supruga Štefica.
Ovi ljubazni atipični umirovljenici ugostili su nas u svom domu, ispričali nam svoju životnu priču iz koje ćemo istaknuti, od ratnih dana, troje djece, života punog slatkih obveza, ipak su dočekali sretnih 53 godine braka. Na pitanje kako su to uspjeli odgovaraju:
– Slušajte jedno drugo, puno puta sam ja prešutila, ponešto i zatajila, mora se znati tko ima glavnu riječ. Moj suprug i ja smo ravnopravni, no ipak je njegova zadnja, on je glavni u poslu a financije vodim ja, – naglasila je Štefica, dok je Petar zaključio:
– Uspjeli smo jer se volimo, mladi smo se uzeli, najviše smo se znali porječkati zbog djece, ali znate što, zaključuje simpatični domaćin…krevet sve pomiri.
