Neotkriveni, a možda još više zaboravljeni romanopisac Ivan Mesner, umro je u Požegi na jučerašnji dan prije 100 godina, od sušice u tek 21. godini života. Krleža prilikom posjeta Mesneru 21.rujna 1919. reče: “Umire. Pjesnik. Od sušice. Posjetio sam dječaka na samrti”. Bolesnička soba i začađena slika Bogorodice iznad Mesnerove postelje inspirirala je Krležu na napiše “Ponoćnu simfoniju”, češće znanu kao “Crna bogorodica”. Ondašnjem gradonačelniku Zdravku Ronku na to su prvo upozorili Mesnerovi iz Zemuna a poslije je i sam našao potvrdu u objavljenom radu Ivana Ciglara „Miroslav Krleža u Požeškom kraju“ – Požeški zbornik III Slav. Požega, 1970.
Ivan Mesner rođen je u Požegi 2. ožujka 1898. godine. Objavio je dva romana – Novovjeki dječak (1917) i Zločinstvo (1919), novelu Franka (1915) i polemički članak Otvoreno pismo poklonicima boga “Procenta” (1918).
Prvi koji se najpotpunije književnokritički osvrnuo na njegovo djelo bio je Ilija Jakovljević (1899–1948), inače prijatelj A. B. Šimića. O njemu je pisao Dubravko Jelčić, a za njega su znali i Miroslav Krleža, Šime Vučetić i Miroslav Vaupotić. Posebno treba istaknuti Branimira Donata, koji je pisao o njemu i koji nastoji brisati takve “mrlje” u hrvatskoj književnoj memoriji.
Branimir Donat je za Mesnera napisao:
„Iz svih sačuvanih i identificiranih Mesnerovih tekstova uočljivo je da se kao pisac, ali i kao osoba tek formira. U romanima se prepoznaje kao socijalno osjetljiv neurotik i biće blisko socijalnim problemima. U njima ne analizira društvene mehanizme, ali, upozorava na tragične posljedice njihova djelovanja. Ipak, samo aktiviranjem osjećajnosti ne može se uspostaviti pravda. Utopljenik traži granu spasa ne samo da izađe iz vode nego zato da izbjegne smrtnu opasnost, osobito ukoliko osim sebe spašava još nekog“.
Mali opus i kratak život doveli su ga na rub zaborava, čak i u slavonskoj književnosti. Njegovi romani upućuju na književnost s ekspresionističkim predznakom oslonjenu na jankopolićkamovsku osnovu.
Godine 2009., u nakladi izdavačke kuće „Dora Krupićeva“ Zagreb te sunakladi Grada Požege i Umjetničke akademije Osijek, izlazi knjiga u kojoj su sabrana književna djela Ivana Mesnera: romani “Novovjeki dječak” i “Zločinstvo”, njegove pripovijetke, eseji te korespondencija – od kojih je većina do sada neobjavljena. Branimir Donat u pogovoru knjizi govori o požeškom književniku o kojem se do tada skromno znalo i pisalo. Sadrži i fotografije iz obiteljskog albuma, njegove osobne dokumente te životopis.
Slovo uz ovu knjigu napisao je i Zdravko Ronko, tada gradonačelnik Požege, za čijih je mandata uložen značajan trud u spašavanju od zaborava Požežana koji su itekako zadužili Požegu, poput Mie Oremović, Antuna Kanižlića, Vilme Nožinić, Dobriše Cesarića, Ivana Mesnera, Svetozara pl. Kuščevića, Franje pl. Cirakija, Franje baruna Trenka, Miroslava Kraljevića, Julija Kempfa, Vjekoslava Babukića, Matka Peića, Zdenke Marković, Vilima Justa, Janka Jurkovića, Josipa Eugena Tomića i drugih.
Zdravko Ronko je kroz dulji niz godina prikupio gotovo svu građu za ovu knjigu, najviše od obitelji Mesner iz Zemuna – Ivana, Ivanke i Marije – djece Vilima brata Ivana Mesnera, koji su mu dali i obiteljske zapise, koje je vodio pok. Vilim Mesner. Svi troje su živi i održavaju s njim kontakt, a prije nekoliko mjeseci poklonili su Gradu Požegi jedno grobno mjesto na sv. Elizabeti. Dosta građe ustupila mu je i gospođa Marija Antoš i Varaždina.
I sam Donat potvrdio je u knjizi Ronkove ulogu:
“U životu sam izdao na stotine knjiga, surađivao sam s različitim donatorima i sponzorima koji su bili spremni odriješiti kesu, ali gospodin Ronko je u ova teška i za kulturu posna vremena pokazao iznimnu susretljivost. Ugoda je bila još i veća kad sam se tijekom razgovora s njim uvjerio kako o onom o čemu većina hrvatskih književnih kritičara, bilo o djelu ili životu mog favorita, nema pojma – on zna, da je dobro upućen u pisca te je odmah prihvatio razloge ponuđene teme. Upozorio sam ga da se o Mesneru zna malo i zamolio da se raspita postoje li ikakva svjedočanstva i dokumenti o našem autoru. To se, među ostalim, pokazalo iznimno korisnim jer su mi uskoro stale stizati nepoznate fotografije, fotokopije nepoznatih i nedostupnih artefakata. Moj registrator s materijalima o Mesneru uskoro je postao premalen, bujao je kao da je u njega netko dodao kvasac dobre volje i iskrene zainteresiranosti.”, napisao je Donat.
Sve do izdavanje ove knjige „Bolno odrastanje“, na fakultetima gdje se izučavao ekspresionizam u hrvatskoj književnosti, isti je vezan isključivo za Miroslava Krležu, Augusta Cesarca i Antuna Branka Šimića. Po izlasku knjige, Ivan Mesner postao je nezaobilazan i to je doprinos Požegi i Požege Hrvatskoj.
Saborski zastupnik Zdravko Ronko i danas je aktivan u istraživanju, promociji i očuvanju požeške kulturne baštine, pa se uskoro u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu očekuje promocija nove požeške knjige, a u pripremi su i drugi projekti.
Autor/Photo: RVA.HR
