Uz nova ( ili stara ) politička lica na koja ćemo se morati navikavati nakon mjeseca svibnja, najveća novost koju će donijeti svibanjski lokalni izbori je ta što župani, gradonačenici i načelnici općina više neće biti nesmjenjivi. Svake godine, pri predlaganju proračuna prolazit će veliku kušnju, jer ukoliko im predložena računica ne prođe, automatski će “pasti” i lokalni čelnik i njegovo predstavničko tijelo, a jedinicu lokalne samouprave čekaju izvanredni izbori.
Više neće biti referenduma kao instrumenta opoziva čelnika, ali će postojati nešto pod nazivom “savjetodavni referendum” putem kojega bi građani trebali moći više sudjelovati u procesu donošenja odluka. Ukoliko građani zatraže referendum, a vijeće ga ne raspiše, vijeće će biti raspušteno.
Novi Zakon određuje i broj potrebnih potpisa za kandidacijske liste, a briše pojmove “nezavisni kandidat” i ” nezavisne kandidacijske liste”, te umjesto njih uvodi pojam ” knadidati grupe birača”.
Glede potrebnog broja potpisa, zakon je pomalo pooštren. Za izlazak na izbore u općinama i gradovima koji imaju manje od 3 tisuće stanovnika, potencijalni kandidati morat će prikupiti najmanje 25 potpisa za kandidaturu liste, a za velike sredine poput Zagreba, najmanje 2 500.
Kanidati za načelnike, gradonačelnike i župane trebat će i veću potporu građana, pa će tako kandidat za gradonačelnika Zagreba izbornom povjerenstvu trebati donijeti najmanje 5 tisuća potpisa, a u Osijeku, Rijeci i Splitu 1 500.
Priča zvana svibanjski lokalni izbori, poznavajući domaće političare, mogla bi vrlo brzo krenuti. Pojedine stranke svoje su potencijalne kandidate već istaknule, dok druge još razmišljaju. Ima i onih koji su jednim potezom i odlukom vodstva zauvijek izbrisani, iako ih se predstavljalo kao dobitne kombinacije. Naveliko se kalkulira i oko mogućih koalicija ( kako onih post – izbornih, tako i onih koje bi mogle ojačati poziciju pojedinih grupacija prije mjeseca svibnja ).
Iako je politika u zemlji s enormnim brojem nezaposlenih i dalje jedno od najpoželjnijih zanimanja, zanimljivo je i kako po prvi puta od kada je hrvatskog parlamentarnog života, broj zainteresiranih novih kandidata i lica pomalo stagnira. Da li nam se jedno od najstarijih zanimanja na svijetu konačno ogadilo, ili smo postali svjesni kako ni u tim sferama više nije tako jednostavno “plivati”?
Autor: Simonida Tarbuk
