Radi „bašču”, kaže njen sin Tomislav, najdužu u Prvči, kuha, sprema, pomaže gdje i kome može, živi život „sve u 16”. Naočale joj ne trebaju, recept za napravit’ ajvar „istrese vam iz rukava”, puno čita, a politiku i dnevna događanja prati samo tako…
Rekli bi ljudi, pa to svatko danas može! No, ako imaš 81 godinu, kod većine ljudi ne ide to baš tako lako. Naša sugrađanka Paula Bećirević iz Prvče upravo je takva.
Znaju je mnogi Novogradiščani, ali i žitelji okolnih mjesta, dugi niz godina radila je najprije u „Tapetariji”, a potom i „Zlati”, a svojih ruku djelo, voće i povrće iz svoga vrta dugi niz godina prodavala na tržnici. Vesela, vedra, elokventna, uvijek puna optimizma, često se puta javljala i u program Radija Nova Gradiška, uvijek rado prokomentirala svaku temu.
Posjetili smo je nekidan u njenom domu u Prvči i naravno, zatekli je u poslu…
Kuha se ajvar naveliko, pomaže i susjedima, a tu je bašča, briga o pilićima i njenoj obitelji. Kako kaže Paula, tu su sin Tomislav, snaha Katarina i unuci David i Hana. Kada dođu s posla ili iz škole i vrtića, valja i njima skuhati ručak, a to našoj Pauli nije teško:
– Obitelj mi je iznad svega, sretna sam što imam krasnog sina i obitelj, a tu su i moji unuci. To vam je najveća radost na svijetu. Cijeli život sam se borila da uspijem i održim obitelj, radila po dvije, tri smjene u „Zlati” uzastopno, a nakon toga, kada sam došla kući, pravo u moju bašču, okopati, štijati, plijeviti i sve to pripremiti za pijacu.
Teška su to bila vremena za preživjeti, plaće u „Zlati” bile su male i neredovite, ostala sam sama s djetetom i trebalo je preživjeti i napraviti od njega čovjeka. Život me nije mazio, rođena sam u siromašnoj obitelji, u jednoj godini ostala sam bez brata i roditelja, ali rekla sam si, glavu gore, imaš za koga živjeti! Imala sam ja i tumor, pa mi se sin razbolio, ali nisam se dala, nosila sam ga onako maloga i po kiši i po suncu, ako sam radila zamolila bake da mi ga pričuvaju samo kako bih radila i preživjela.
Prala sam “veš” na ruke, često puta kada nije bilo plaće u „Zlati”, živjeli smo samo od onoga što prodam na pijaci, ali gladni nismo bili! Prije pet godina sam slomila nogu i liječnici su mi rekli da neću moći hodati. No, nisam se ja dala. Na pijacu više ne idem, ali sve drugo radim. Dok čovjek ima zdrave ruke, pamet i ponos, ma sve vam se može!
Ma, nisam vam ja neka posebna žena, ja sam se samo kao i većina drugih ljudi vodila mišlju da u životu treba raditi i biti pošten i sve ćeš uspjeti. Naravno, da je bilo svakakvih trenutaka u životu, ali nekako sam se uvijek snašla. Imam veliki broj prijatelja, poznanika, posebno bih istaknula moje drage susjede Katu i Štefu Rosića, oni su mi druga obitelj! Ako je trebalo pomoći preorati, izrezati drva, nešto teže napraviti u kući, uvijek su mi oni priskakali u pomoć. Znate, pravi prijatelji su vam oni koji su s vama kada je najteže – priča nam teta Paula.
81 godina, ne trebaju joj naočale, a „mozak radi samo tako”
Našoj Pauli ni politika nije strana:
– Na izbore idem redovito. To je moja dužnost, a kako ću glasati to je moja stvar! Znate što mi smeta, smeta mi kada nas lažu. Narod naš zaboravlja, ja ne!
Ja imam sve odreske prijašnjih mirovina i točno znam koja nam je vlada podigla cijene i PDV. Ja vam ne zaboravljam, točno znam kolike su nam bile mirovine, kako se živjelo nekad, a kako sad. Meni je sad dobro. Lijepo je i u našoj Novoj Gradiški, a posebno u mojoj Prvči. Nekidan sam prošla gradom, ma lijep mi je.
Naravno, da se puno toga može promijeniti, ali Bože moj, polako. Moj vam je životni moto, ono kada sam ostala sama, znala sam u što se upuštam i uvijek sam išla naprijed. Ja sam vjernik i toga se ne stidim. Zna mi biti teško, ali se ja pomolim i mislim, ma sutra je novi dan. Zdravlje me služi koliko, toliko, kada mogu radim, kada ne, odmorim. Volim čitati i to najviše unukovu lektiru. Sve vam ja to pročitam. Pratim vijesti i sve što se događa, a ponekad i serije. Ništa vam ja ne propuštam. Zahvalna sam na životu kakav imam, a posebno sam ponosna na svoga sina i njegovu obitelj. Srce mi je puno – kaže naša sugovornica Paula Bećirević.
Odlazimo iz njenog doma, s puno topline, ali i poštovanja. Ovo je priča o teta Pauli, a takvih njih je puno oko nas. Često puta kada nam je teško i mislimo da ne možemo, trebamo se samo osvrnuti oko sebe i možda neke lekcije naučiti i iz ovakvih jednostavnih, ali toplih, istinskih ljudskih priča i borbi.
