Gradska tržnica, kako je mnogi popularno nazivaju „trbuh” našega grada i jučer je osvanula s poznatim gradskim licima i prodavačima. Ljudima koji su svake srijede i subote, a dosta njih i tijekom cijelog tjedna, s nama. Navikli smo na njih, susrećemo ih, pozdravimo i tako iz godine u godinu…
Sve su to ljudi koji su se kroz život naučili boriti i teško zarađivati za svoj kruh.
Nekoga je nužda natjerala, netko iz hobija, ali, uglavnom, oni su tu, žive od svoga rada. Po suncu, kiši, tijekom cijele godine, strpljivo stoje za svojim klupama i s osmijehom nude i prodaju ono što su uzgojili.
Uvijek s osmijehom, uvijek spremni popričati, preporučiti, uglavnom se ne žale jer kažu, raditi se mora. Mora se i preživjeti jer sve su to, uglavnom, umirovljenici ili ljudi koji su ostali bez posla i od nečega moraju živjeti.
– Preko trideset godina sam radila u trgovini, danas imam 1.600,00 kuna mirovine. Tko može danas od toga živjeti?! Suprug i ja odlučili smo, stoga, krenuti s proizvodnjom meda i uspjeli. Ljudi nas prepoznaju, rado kupuju naš med, uglavnom smo zadovoljni – ističe Savka Miljević.
– Nemoj me snimati, možeš samo slikati. A što ću ti reći?! Mučimo se, nastojimo nešto zaraditi i prodati, ali teško danas ide. Ljudi nemaju novaca, kupuje se uglavnom ono najnužnije. Prije je bilo puno bolje, no ne treba odustajati. Jednoga dana mora i svima nama ponovno zasjati sunce – s osmijehom nam reče jedna od „teta” iz Orubice.
Mi im samo možemo poželjeti da im to „sunce” zasja što prije!
