Neka SDP-ova gradska uprava angažira stručnjake i, sredstvima poreznih obveznika, sanira sramotu koju su njihovi sugrađani nanijeli im 1991. godine – minirajući svjetlu antifašističku prošlost s ciljem oživotvorenja njezina mračnog antipoda.
NOVA GRADIŠKA – Kao većina hrvatskih političkih licemjera, koji djeluju pod kontrolom zapadnih imperijalističkih moćnika, na Dan antifašističke borbe, sluganski pokorno, novogradiščani su položili vijence ispod spomenika poginulima u antifašističkoj borbi. Ali, tek onim antifašistima iz Domovinskog rata 1991. – 1995. godine.
Učinili su to iz najmanje dva razloga.
Prvo, najstariji slavonski spomenik antifašistima, podignut u Novoj Gradiški, minirali su neofašisti 1991. godine, kako ispod njega više nitko ne bi mogao vijenac položiti. Kako bi zatrli slavnu prošlost hrvatskog naroda i uskrsnuli NDH-azijsku avet.
Drugo, učinili su to kako bi poslali poruku da nemaju namjeru prolaziti povijesnu katarzu. Kako bi relativizirali hrvatsku fašističku prošlost i nametnuli frankensteinsku političku konstrukciju o polaganju vijenaca “za sve žrtve totalitarnih režima”.
Zločin se zločinom ne može pravdati
Kao što komunističke zločine od 1945. do 1990. nje moguće pravdati fašističkim zločinima od 1941. do 1945. tako ni ustaške zločine od 1941. do 1945. nije moguće pravdati komunističkim zločinima od 1945. do 1990. godine.
Osim toga, motivi borbe – ideologije, mržnje i osvete – potpuno su različiti i, zbog toga, nije moguće “miješati kosti” ustaša i partizana, niti je dopušteno izjednačavati fašizma i antifašizma. Naime, do daljnjeg, nominalno, temelj današnje civilizacije je antifašizam, a ne fašizam. U temelje hrvatske državnosti utkana je (i) antifašistička borba protiv fašista, a ne obrnuto.
Ma koliko uporno ‘jahači apokalipse’ borili se za status u društvu, ma koliko, pritom, trudili se brisati vlastitu i krivotvoriti tuđu prošlost, činjenice su nepobitne – fašisti su civilizacijsko zlo, a antifašisti brana od tog zla.
SDP je socijaldemokratska ili nacionalsocijalistička stranka?
Simbolično rušenje te brane u Novoj Gradiški, kao i vrlo uspješno četvrtstoljetno ‘državotvorno’ zatiranje slavne hrvatske prošlosti diljem zemlje, zaglavni je kamen politike koja vodi sramoćenju hrvatskog naroda te, posljedično, minoriziranju hrvatske države i njezina gospodarsko-kulturnog supstrata.
Odnedavno, u novogradiškoj gradskoj vijećnici stoluje socijaldemokratski gradonačelnik Vinko Grgić. Kao ‘organ’ Udruge za promicanje (i poticanje) lokalne uprave i samouprave, ovim putem, na Dan antifašističke borbe, potičemo ga neka demonstrira kako mu je više stalo do svijetle hrvatske prošlosti nego do mračne osobne i/ili čije već budućnosti. Za razliku od predhodnika mu, Josipa Vukovića.
Hrvati, a ne Srbi, trebaju biti antifašistički lideri
Budući da su ovdašnju antifašističku borbu 1941. – 1945. vodili Hrvati, oni trebaju predvoditi i uspomenu na tu borbu. U Novoj Gradiški Vinko Grgić i SDP imaju priliku demonstrirati kako nisu politikantske fukare, kojima bi neofašisti mogli trebati za formiranje neke buduće vlasti. Dapače, mogli bi demonstrirati kako Račanova maksima – vlast možemo izgubiti, ali obraz ne – nije bila obična politikantska floskula nego, ovdje neobična, socijaldemokratska politička potka.
Neka SDP-ova (koalicijska) gradska uprava angažira stručnjake i, sredstvima poreznih obveznika, sanira sramotu koju su njihovi sugrađani nanijeli im 1991. godine – minirajući svjetlu antifašističku prošlost s ciljem oživotvorenja njezina mračnog antipoda.
Razbijene ostatke spomenika, i ono što ti ostaci simboliziraju, restaurirane, iz prašnjave šupe gradske uprave uzdignite na još uvijek vidljivo čelično postolje u središtu grada. Na taj način, revitalizirati ćete zdrav duha ovdašnjih ljudi i svijetu poslati poruku kako oni ne žive u mraku, jer ovdje je davno upaljeno svjetlo.
Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka / Ko narod silna, ko sunce visoka Svim znanim i neznanim borcima koji dadoše živote za slobodu!” pisalo je na srušenom spomeniku. Očito, oni koji su spomenik podigli potpuno su svjesni bili kako borba za slobodu čovjeka nije počela tek 1941. s Titom na čelu. U protivnom, pisalo bi ‘svim znanim i neznanim partizanima…’.
