Imam šestogodišnjeg sina. Prije dvije godine na Sve svete vodila sam ga na groblje. Stala sam kraj križa poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima. Zapalila svijeću i ostavila ružu. Moj sin me pitao: ‘Mama, zašto plačeš?’.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kleknula sam i objasnila mu da se molim svom ocu koji je nestao. Rekao mi je: ‘Djeda su ubili zločesti ljudi. Mama, ja bih sve dao, i svoj život, da ti vrati tatu’. Zagrlila sam ga i rekla da bih svog oca željela naći više od ičega, no da imam opciju vratiti oca, a izgubiti sina, ne bih ni za što na ovome svijetu, otirući suzu govori nam Antoneta Ivančić (32) iz Petrinje. Bila je njegovih godina kad joj je otac Ante Malinović, zapovjednik voda u Tigrovima, nestao 8. rujna 1991. godine u Rosuljama kraj Hrvatske Kostajnice. Iz majčinih i priča očevih suboraca saznala je da je njezin otac bio dobar i hrabar čovjek.
Antoneta je osjećala tugu i ljubomoru svaki put kad bi vidjela drugu djecu da s očevima šeću i druže se u parku
– Bio je najveći pozitivac, čovjek koji je radio sve ono što nitko drugi nije želio raditi, bio je čovjek anđeo. Dana kada sam saznala da je nestao sjećam se jako dobro. Majka je radila u bolnici u Novoj Gradiški, gdje smo živjeli, a mlađa sestra Anita i ja bile smo kod bake na čuvanju u selu Podvrško. Mama je navečer uplakana došla s posla. Posjela je sestru i mene i rekla da je tata poginuo i da se više neće vratiti. Sestra toga nije bila svjesna, a ja sam nakon šoka počela plakati. I plačem sve ove godine – s bolnim grčem na licu priznaje nam Antoneta. Njezin otac, kako je saznala, izrešetan je gelerima i pogođen snajperskim hicem prilikom akcije spašavanja suboraca sa Šupljega kamena.
– Nekolicina njih podijelila se u tri grupe. Tatin suborac Milan Babić bio je ranjen jer se u tom trenutku pucalo sa svih strana. Moj tata išao je pomoći ranjenome Milanu, svom prijatelju, i tad je stradao. Od tada mu se gubi svaki trag. Njegove posmrtne ostatke nikad nisam pronašla. Došla sam do e-maila žene, barem se tako predstavila, koja mi je rekla da iz prve ruke zna da je moj otac smrtno stradao, da su njihova tijela bačena na hrpu i spaljena. Pokušala sam je iznova kontaktirati, ali više se nije javljala. Odakle ta informacija, stvarno ne znam – nemoćno širi ruke Antoneta. Pitamo je kako joj je bilo odrastati bez oca. Zagleda se u daljinu, kriomice otre suzu i uz bolan uzdah priznaje da je to bilo stravično iskustvo.
Antoneta je bila jako vezana za oca. Kaže kako bez njega nema ni dijela nje
– Zahvaljujem svojoj mami jer je u našem odgoju bila i mama i tata. Kad vidite drugu djecu kako šeću s očevima, kad vidite njihova zajednička druženja u parkovima i na rođendanima, tu nastupa osjećaj ljubomore, žalosti. Prestrašni su to osjećaji. Od njegova nestanka do danas svaki dan mi je strašan. Sjetim ga se i za blagdane i za rođendane. Probudim se s njim u mislima, i u mislima s njim i zaspim – kazuje Antoneta. Rodnu Novu Gradišku napustila je s 19 godina, nakon završene elektrotehničke škole. Majku je uvjeravala da želi upisati Pedagošku akademiju u Petrinji jer će lakše upasti na fakultet u manjoj sredini nego u Osijeku ili Zagrebu, na čemu je majka inzistirala. No prava je istina da se Antoneta u Petrinju doselila isključivo da bi pronašla oca.
Ante Malinović bio je zapovjednik voda u Tigrovima. Stradao je spašavajući suborca
– Moj pravi razlog ona nije znala. Kad ga je saznala, bila je jako ljuta. Ja sam došla u Petrinju da pronađem svog tatu. Jer kroz sve te godine moja obitelj nikad ništa nije saznala. Kad smo bili djeca, sve je to odrađivala moja majka. No kroz godine sam primijetila da joj je sve to preteško. Zbog sestre i mene pokušala je nastaviti normalan život. Kad sam došla u Petrinju, napravila sam sve što sam mogla. Krenula s portalima, forumima, pokušala doći do kontakata svih ljudi koji su bili vezani za brigadu Tigrova, suboraca i kolega. Sve te priče slagala sam kao puzzle, otišla u udrugu Feniks i sisačku policijsku postaju. Iz dubine srca vjerujem da se nešto radi po pitanju nestalih, no s druge strane, previše je vremena prošlo i ništa se nije pomaknulo – razočarano kaže Antoneta te priznaje kako ju je svaka izjava i priča koju je čula, trgala na milijun komadića. Privatno istraživanje i put odveo ju je i do mjesta na kojem je njezin otac poginuo i nestao. Bol koju je ondje osjetila, kaže, ne može opisati.
Dani sreće i bezbrižnosti
– Bilo mi je užasno teško. Da, osjećam se ponosno jer znam da je tu bio moj tata, koji je dao život za ovu državu, da nam bude ljepše i bolje. Ali jako boli kad si svjestan činjenice da je moj otac možda, još na tome mjestu, a da sama ne mogu prekopati cijeli taj dio da ga nađem. No osjećam da sam mu dužna da ga pokušam naći – objašnjava Antoneta. Njezin otac živi u njezinu sjećanju, diše preko požutjelih fotografija snimljenih u danima blagostanja i sreće.
– Poručila bih mu da mi nedostaje, da život nije isti bez njega, da kao malo dijete želim da mi se vrati. Tata, pošalji mi anđela da mi pokaže neki trag da te nađem. Ti si bio dio mog života, a bez tebe nema ni dijela mene – poručila je Antoneta svom nestalom i neprežaljenom ocu.
