Autor:Jerko Zovak/Sbplus
U Slavoniji poznata (parafrazirana) pouka: “Kad ti jedan kaže da si pijan, nasmiješi se i pij dalje; kad ti trojica kažu isto, trebaš se zamisliti, ali kad ‘njih 90’ potpišu kako nisi trijezan, lezi i valjaj se” makar potpuno trijezan bio, izvrsno ilustrira ludnicu koja se događa oko Davora Bernardića, čovjeka koji je na zadnjim unutarstranačkim izborima, najdemokratskijim mogućim načinom, izabran za predsjednika SDP-a.
U paralelnoj borbi protiv legitimnih izvanstranačkih političkih nasrtaja na hrvatske socijaldemokrate i prizemnih personalnih apetita unutarstranačkih ‘petokolonaša’ u njihovoj funkciji, Bernardić ima zadaću čuvati stranačke temelje – Liberte, egalite, fraternite – jer je to volja velike većine članova Partije koje ne smije iznevjeriti.
Budući da je prije tih izbora, svojim radikalnim odnosom prema svemu i svakomu Bernardićev prethodnik, Zoran Milanović, stranku i društvo dijelio na ‘mi’ i/ili ‘oni’, nakon poraza ‘od Bernardića’, ‘oni’ kao vođu nisu prihvatili ‘njega’. Dapače, odmah su spontano, a što je vrijeme odmicalo sve organiziranije – po kružocima i za te svrhe izmišljenim ‘Pozitivama’ – počeli raditi na njegovoj smjeni po načelu: ili on ili mi.
Dakako, borbu protiv Bernardića nisu započeli zbog toga što su ga držali onim koji im je ukrao ‘prijestolje’, nego zbog toga što oni više nisu blizu njega. Prijestolja i njegova ‘posjednika’. Jer za osvojiti prijestolje treba imati muda (hrv. cojones) dok je za neku od konjukturnih fotelja dovoljno biti tek politkom. Zbog toga, odmah su krenuli na juriš jer su znali – da kada dođe vrijeme žetve onoga što su posijali – više neće biti saborski zastupnici i ini stranački dužnosnici.
‘Milo dite’ ne može voditi državu
Za razliku od ‘Milanovićevaca’, koji bi takve ‘sitnosopstveničke’ unutarstranačke napade u korijenu sasjekli te, na taj način, sačuvali ‘monolitnost’ stranke i neupitnost vođe, Bernardić se ponio kao ‘milo dite’ držeći kako će početna ‘ujdurma’ brzo proći. Kako će se ‘uglednici’ pribrati, kako će shvatiti da napadom na predsjednika, ustvari, podrivaju stranku i, u konačnici, sami sebe, te da će okrenuti se svakodnevnim poslovima u Saboru i drugim stranačkim obvezama.
Na žalost Bernardića i stranke u cjelini, nezadovoljnici su evoluirali u pučiste, a neradnici u podrivače Partije. Iz dana u dan napadali su predsjednika i one koji su ga štitili ne mareći pritom za štetu po stranku. Na taj način, unutarstranačko vodstvo natjerali su da se bave sami sobom, a vođama drugih oporbenih stranaka otvorili apetit za preuzimanje vodeće oporbene uloge. Koliko su razni Beljaci zinuli najbolje svjedoči činjenica da su, pored HDZ-ovih šampiona, i oni počeli govoriti kako SDP nema liderski kapacitet preuzeti odgovornost za Hrvatsku.
Nakon bezmalo dvije godine permanentnog podrivanja predsjednika i, posljedično, cijele Partije, dobili smo nevjerojatan sinergijski javni učinak izražen u ‘notornoj’ tezi kako je “Bernardić srozao rejting stranke zbog čega mora otići”.
Račan je bio relevantan s 5,52 posto glasova, a Bernardić nije sa 17,3 ?!
Bernardić, a ne oni koji dvije godine ne rade ništa drugo doli sotoniziraju predsjednika SDP-a i time ruše rejting stranke – “dok je on vodi”. Dokle su doveli Bernardićeva miroljubivost s jedne strane te vlastohlepljivost suparnika mu u stranci i onih izvan nje s druge, vidljivo je i u članku Telegramove novinarke Tajane Vlašić, naslovljenom: “Kad je Bernardić dobio SDP, razlika između njih i Živog zida bila je 16,7 postotnih bodova, a sad je manja od četiri”.
Nakon što je korektno navela podatke o kontinuiranom padu rejtinga stranke, Vlašić poentira zaključkom: “Ovotjedni Crobarometar pokazao je potpuni potop SDP-a. Pali su na 17,3 posto što im je najgori rejting u posljednjih 10 godina… Gospodin Bernardić je, dakle, u manje od dvije godine, uspio srozati rejting za otprilike sedam postotnih poena… Nadalje, kad je preuzeo stranku, SDP je za HDZ-om zaostajao 9,7 postotnih bodova. Danas im HDZ bježi za 11,6”.
Ono što je novinarka Vlašić u svom članku ustvrdila svodi se na tezu da je Bernardić “dobio” SDP, kao da mu je obiteljsko nasljeđe te da je, u protekle dvije godine koliko “ima” stranku, povećano njezino zaostajanje u odnosu na HDZ za dva postotna poena, kao da je to spektakularan podatak.
Opsjena
Još jedan je to prilog opsjenama, jer svi znaju kako za anketni pad rejtinga stranke nije kriv aktualni predsjednik SDP-a, nego oni koji ga dvije godine sotoniziraju. Uostalom, unatoč neviđenoj harangi koju protiv stranke predvodi nekolicina saborskih zastupnika, SDP danas ima veći rejting u društvu nego ga je imao dok ga je vodio Ivica Račan. Naime, 1992. SDP je osvojio 5,52 posto glasova i tri zastupnička mjesta u Saboru; 1995. je dobio 8,93 posto i osvojio osam zastupničkih mjesta, dok je 2003. godine, nakon četverogodišnjeg vladanja zemljom s SDP-ovim premijerom, osvojio je 19,8 posto glasova, odnosno 29 zastupničkih mjesta. I izgubio izbore. Dakle, nakon što je pomoću šesteročlane koalicije četiri godine upravljao državom, Račan je osvojio dva posto više glasova nego ih, nakon svih svinjarija koje mu čine egopučisti, po anketama SDP ima danas. Tad, nikome nije palo na pamet tražiti Račanovu ostavku zbog gubitka izbora već upravo suprotno svi su stali iza njega, pregrupirali redove i već nakon četiri godine zamalo srušili Sanadera s vlasti.
Zahvaljujući organiziranoj, sveobuhvatnoj, skupoj, permanentnoj kampanji protiv, ustvari, SDP-a, kakva nije viđena od postojanja stranke, sve veći dio ‘kolektivne svijesti’i njezinih kreatora dakako, na hrvatskoj političkoj sceni kliče: “Bernardić je pijan, neka se valja” – iako svi znaju kako je to notorna laž. Naime, čovjek je puno trezveniji i staloženiji nego je to svojevremeno bio Ivica Račan.
Egopučiste usmjeriti na težak rad u stranci ili lagan izlaz iz nje
Bez posezanja za Milanovićevim prepotentnim manirama i autokratskim postupcima – ako sebi i stranci želi dobro – Bernardić se mora prestati ponašati kao da je vođa Sestara milosrdnica te početi postupati kao čuvar Partije od nelegalnih ataka marginalne skupine egopučista i usmjeriti ih neka se dokazuju u nadmetanju s aktualnim bahatim i nekompetentnim obnašateljima vlasti. Zar Kuščević,Tolušić,Kjundžić, Murganić, Ćorić, Žalac… i ini, da ne spominjem Mariju Pejčinović Burić za koju nitko ni čuo nije, ne izgledaju kao društvo ispalo iz malo lošije epizode Alana Forda.
U paralelnoj borbi protiv legitimnih izvanstranačkih političkih nasrtaja na hrvatske socijaldemokrate i prizemnih personalnih apetita unutarstranačkih ‘petokolonaša’ u njihovoj funkciji, Bernardić ima zadaću čuvati stranačke temelje – Liberté, égalité, fraternité – jer je to volja velike većine članova Partije koje ne smije iznevjeriti.
Izvor:Sbplus
