Biti majka tri sina, uskoro i četvrtog, supruga, liječnica, voditi odjel i biti na odgovornoj funkciji pomoćnice ravnatelja, uz to se školovati i usavršavati puno je i za izreći, a kamoli obavljati, no sve je to dio života naše sugrađanke, ugledne novogradiške liječnice dr. med Tajane Milanović Robina.

U Općoj bolnici Nova Gradiška pomoćnica je ravnatelja za kvalitetu i voditeljica Odjela za anesteziologiju, reanimaciju i intenzivno liječenje.

Dr Milanović Robina specijalist je anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, odnedavno nosi i još jednu hvale vrijednu titulu, subspecijalistice intenzivne medicine.

Bio je ovo povod za predstaviti vam ovu izuzetnu ženu koja sve svoje obveze, privatne i poslovne, obavlja kvalitetno, odgovorno i s osmijehom:

– Osnovnu i srednju školu sam završila u Novoj Gradiški, Medicinski fakultet i svu ostalu stručnu edukaciju u Zagrebu. Odmalena sam znala da ću se baviti medicinom, to me privlačilo i zbog tih razloga sam se odlučila za ovo zanimanje. Nisam požalila na odluci i da moram birati, medicina bi ponovno bila moj izbor.

Moj prvotni odabir nije bio sama anesteziologija, međutim kada sam došla u novogradišku bolnicu na pripravnički staž, tijekom stažiranja definitivno sam promijenila odluku i odlučila, na sveopće iznenađenje i mene same i obitelji, biti anesteziolog.

Anesteziologija, reanimatologija i intenzivno liječenje je mlađa grana u medicini i sama po sebi specifična. Izrazito je sveobuhvatna i rastućeg značaja. Kako je biti žena anesteziolog?!

Nije lako, ali se može. U svojim početcima bili smo, ja volim reći, mladi, naivni i hrabri.

S vremenom shvatiš i sagledaš sve moguće rizike i komplikacije koji zahtijevaju maksimalnu obazrivost.

Specijalist anesteziolog ne bavi se samo svim vrstama i granama općih i regionalnih anestezija, također skrbimo o bolesnicima u jedinicama intenzivnog liječenja, sobi za buđenje…

U jedinici intenzivne medicine imamo i bolesnike koji zahtijevaju intenzivan nadzor vitalnih funkcija. Tu su i septični bolesnici, oni koji zahtijevaju neki vid respiracijske potpore disanja.

Mi ne sudjelujemo u dijagnostici, imamo dvije ambulante, anesteziološku te ambulantu za liječenje boli koju ja vodim. Zbog svega ovoga smo pomalo „u sjeni” odnosno nismo u primarnom kontaktu s bolesnicima, no itekako smo bitna „karika” u liječenju pacijenata – kaže dr. Milanović Robina.

Neizostavno, i ovaj posao nosi određenu dozu stresa:

– Naravno da je prisutan, no vrijeme nosi svoje pa tako i lakše sagledavamo cjelokupnu situaciju. Mi smo i pripravni 24 sata tako da smo na raspolaganju kolegama tijekom tog vremena, pratimo bolesnike u druge ustanove, često puta radi se o polutraumatiziranim bolesnicima, posebice u ljetno vrijeme kada su češće prometne nezgode. Sve to nosi određenu dozu stresa i ponekad, zaista, nije lako, no čovjek se navikne. Bitno je pomoći čovjeku na vrijeme, učiniti pravu stvar.

Zašto subspecijalizacija?

– U lipnju sam položila subspecijalistički ispit iz intenzivne medicine. Naša specijalizacija je široka, u našoj zemlji postoji samo jedna moguća subspecijalizacija i to iz intenzivne medicine. Za razliku od ostalih zemalja u okruženju, kod nas se još uvijek smatra da anesteziolog može obavljati sve. S obzirom da je naša intenzivna jedinica polivalentnog tipa, zaprimamo širok spektar bolesnika i kritično oboljelih, odlučila sam se za ovu subspecijalizaciju.

Ovime je moja životna želja ispunjena i na neki način, kruna moje karijere.

Odakle vremena?!

S obzirom da sam ja, liječnica, žena, prije svega se smatram majkom i suprugom. Sve to mi je bilo puno lakše ostvariti jer iza sebe imam jaku logistiku, supruga Vedrana koji nesebično svoje slobodno vrijeme poklanja upravo našoj obitelji.

Tu je i potpora obitelji, a tu su i naše najveće blago, tri sina Leonardo, Vigo i Natan. Uskoro ćemo, ako sve bude u redu, dobiti još jednog sina.

Posao, naravno, nosi svoje. Naravno da mi je žao što svih “izgubljenih” Božića, prvih koraka,  izgovorenih riječi prvoga sina… To mi, ponekad, bude izrazito teško, no, posao je takav, kakav je. Nosi svoje prednosti i mane kojih smo svi svjesni.

To smo znali od samog početka i tako radimo, no kada vidite rezultate na poslu i karijeri onda budete sretni.

Moj dolazak iz dežurstva često se zna produžiti, no sve to nastojim kompenzirati i kada sam kući maksimalno se posvetiti obitelji i djeci. Volim pročitati dobru knjigu, pogledati dobru seriju, no najviše volim otići s obitelji u prirodu, na vožnju biciklom.

Izrazito volim svoj grad i bolnicu i oduvijek sam bila pobornik vraćanja u svoju sredinu.

Dok si mlad imaš ambicija i želiš ići raditi u većim sredinama, no s vremenom shvatiš da ti male bolnice itekako pružaju priliku za napredovanje, stručno usavršavanje i svojevrsno „sazrijevanje” u svojoj profesiji. Medicina je nadasve jedan human i hvale vrijedan poziv i ne bih je mijenjala. Za sve što radiš u životu treba imati ljubav, volju, stav i odgovoran pristup, a kada se toga držiš, onda ćeš se i potvrditi u svemu što radiš.

Stoga je i moj životni moto, carpe diem quam minimum credula postero, u prijevodu Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra, odnosno dok možeš čini dobro jer sutra može biti prekasno – s osmijehom kaže dr. Tajana Milanović Robina.

 

Komentari