Titulu najljepšeg plesa u našem Gradu zasigurno može ponijeti onaj održan u organizaciji novogradiške Udruge volontera večeras u Slavonskom biseru. Nisu bile potrebne “fensi” haljine, skupocjene cipele i nakit, torbice s potpisom, odijela i kravate, ali za sudjelovanje u tom plesu obavezan je bio osmjeh.
Udruga volontera Nova Gradiška već dugi niz godina organizira ples povodom Međunarodnog dana volontera, ali ne onih koji su plaćeni za svoj posao, već onih pravi. Onih volontera koji daruju svoje vrijeme, dobru volju, a počesto i novac za potrebite. Svečano otvorenje pripalo je dugogodišnjoj predsjednici Udruge Vesni Orušulić koja se u kratim crtama osvrnula na rad Udruge tijekom protekle godine.
Prikupljala se odjeća za Gunju, ostvarena je suradnja s Udrugom “Hrabro dijete”, od prodaje doniranog vozila kupljeni su bonovi u trgovačkom centru kojima su pripomogli čak tri obitelji. Volonteri su ove godine obilazili i obitelj bolesnog dječaka u općini Okučani, a posjetili su i Terapijski centar Ivanovac u toj općini. Također su bili u Gornjoj Bistri u posjeti nezbrinutoj djeci, a u našem Gradu organizirali su proljetnu i jesensku razmjenu odjeće, obuće i kućnih potrepština. Dijelili su jabuke u suradnji s novogradiškim Društvom Crvenog križa, a uz sve to održali su redovnu godišnju Skupštinu Udruge. Potvrdu njihovom radu i aktivnostima dali su brojni okupljeni na završnom plesu ove godine koji članovi Udruge organiziraju kako bi jednom godišnje zajednički proveli večer u dobrom društvu, raspoloženju i atmosferi.
Pred njima su i veliki planovi. Potpisan je ugovor s Psihijatrijskom bolnicom Sv. Rafael na Strmcu. Već slijedeće godine volonteri će provoditi dvije aktivnosti, pomagati psihičke bolesnike i boraviti uz umiruće pacijente u nadi da će im svojim dobrim srcem olakšati boravak u bolnici.
Udruga je ovo koja broji svega dvadesetak članova, ali za njih znaju svi u našem Gradu upravo zbog onog što ih čini karakterističnima – plemenito srce i vedar osmjeh!
Donosimo i osvrt našeg sugrađanina Zorana Malkoča pod nazivom “Idiot na volonterskom roštilju”. Nakon ovoga sve će vam biti jasno!
Kad mi je moja žena, povremena volonterka, rekla da volonteri uskoro pripremaju roštilj u dvorištu Baptističke crkve, odmah sam se zabrinuo pomislivši da i ja moram ići. Nemojte me krivo shvatiti, neki od tih ljudi su mi dobri prijatelji, no moja predodžba roštilja je hedonistička i slavonski raspojasana, gdje roštilj nije roštilj bez 4-5 gajbi piva što se hlade u potoku, a sve skupa često završava pijanom tučnjavom ili bar žestokom svađom, što mi se nikako nije uklapalo u kontekst Baptističke crkve. No kad je žena dodala da bi svaki volonter trebao dovesti nekoga tko nije u mogućnosti na isti način uzvratiti gostoprimstvo, odahnuo sam – ima nekoliko dana u godini kad sam ja i sposoban izvesti čudo i nahraniti nogometnu ekipu mlađih kadeta, pod uvjetom da ne dođu trener i predsjednik kluba. Znači, na mene se ne računa. To mi je i žena posredno potvrdila, rekavši da će ona povesti jednu svoju prijateljicu kojoj u posljednje vrijeme ne ide najbolje.
Čim sam se izvukao iz te situacije, proradio je moj cinizam te sam rekao da mi ta volonterska zamisao o dovođenju nesretnika na roštilj liči na francuski film “Večera za idiota”, u kojem bogataš jednom tjedno pozove na večeru nekog nesretnika kojeg smatra idiotom i onda se čitavu večer zabavlja na njegov račun, rugajući mu se suptilno tako da ovaj ne primijeti. Žena nije ništa rekla na to, no sutradan me obavijestila da ne može stupiti u kontakt s prijateljicom i da će umjesto nje vjerojatno morati povesti mene. Isti dan smo u gradu sreli zajedničkog prijatelja, također volontera.
– Jel se vidimo u utorak? – upita on kimajući glavom kao da potvrđuje umjesto mene. Pritom se smješkao. I moja žena se smješkala. Za one koji ne znaju, smješkanje jednog volontera je moćna stvar, no kad ih se dvoje smješka u isto vrijeme, to je već vražja rabota. Svašta oni tako postižu, a ovo sa mnom je za njih obična sitnica.
I tako sam se našao, kao ženin gost, u betonskom dvorištu Baptističke crkve, pripravan na to da ću sigurno ostati žedan, a vjerojatno i gladan. U tu sam svrhu već odvojio 30 kuna, da mi se nađe za ćevape.
Prvo što sam primijetio je da ima mnogo ljudi koji se smješkaju, ali nigdje nisam vidio idiota. Prpošna i mišićava volonterka odmah me upoznala s boksačkom legendom, čije sam djelo poznavao iz priča o njegovoj profinjenoj vještini i za kojeg sam dugo bio uvjeren da je osvojio medalju na Olimpijadi. Iako danas znam da to nije istina, dok razgovaram s tim čovjekom, dok gledam njegove elegantne pokrete i gipkost čitava tijela, spokojnu i mudru živost oka, shvaćam da je on to mogao učiniti – da su se okolnosti samo malo drukčije posložile. I to mi je dovoljno. Što se mene tiče, on jeste osvojio olimpijsku medalju.
Nisam siguran, no čini mi se da se sad i ja smješkam. Iza mog olimpijca vidim mladu obitelj s troje djece, od kojih je djevojčica teško bolesna i živi uz pomoć aparata. Kraj njezinih kolica sjedi brat, okrenut prema zidu, isključen iz svega što se oko njega događa.
Dolazi još ljudi. Poznata lica. Volonter koji je kriv što sam danas ovdje dovezao je mog omiljenog pjevača sevdalinki, otkriće s prošlog susreta s volonterima. Nije zvijezda, nema ga na televiziji, ali dok ga slušaš kako pjeva osjećaš se privilegirano, kao da si nekim čudom upao na koncert Bob Dylana za 100 odabranih ljudi.
Prebacujem se do našeg domaćina, koji je danas majstor od roštilja. Jedan pogled mi je dovoljan da se uvjerim da zna što radi, kao i da neću ostati gladan, jer je on već dosta toga napekao, a ne pokazuje nikakvu namjeru da prestane. O pivskoj žeđi više ni ne mislim. Ima mnogo načina da se čovjek opije, a danas me nekako opijaju ti ljudi. I ovi koji su tu i onih kojih nema – volonteri koji su bolesni ili nešto bitno rade, pa nisu mogli doći. I na njih se misli – jedna volonterka pakira hranu za neke od njih.
Dječak, koji je ranije sjedio i gledao u zid, sad juri po dvorištu i igra se s drugom djecom. Njegovi roditelji imaju onaj volonterski smiješak. Malo kasnije sjedaju u svoj žuti auto, veselo trube i odlaze.
U zraku se osjeća neko zadovoljstvo, kao da se nešto važno postiglo. Ljudi neko vrijeme stoje unutar tijesnog, živog kruga, a onda, malo po malo, odlaze. Mašu, pozdravljaju. Svakog pažljivo zagledam, ali još uvijek ne mogu pronaći idiota. Nije baš da me to muči, ali neugodno je, imam nepogrešiv osjećaj da je idiot još tu i da me, ono, baš vreba. Ustvari, više kao neka sjena idiota. Onda mi napokon sine: “Pa ti si taj idiot, to je tvoja sjena, idiote! Ali ne boj se, iako si došao kao idiot, nećeš takav odavde otići.” Jer, čovjek stvarno mora biti idiot da ne shvati da je bio sudionik nečega važnog i da je to važno ostvareno zajedničkim nastojanjem različitih ljudi, spremnih da se skupe i udare u problem poput šake našeg olimpijca. Tako da se i ne primijeti da se udarilo. Volonterskim roštiljem.
no images were found
