Fotografije i snimke koje su, tih dana, stizale u svaki kutak svijeta, činile su se, gotovo nestvarno i nadrealno.Ipak, bilo je u svemu tome i onih rijetkih trenutaka, trenutaka ljudskosti, trenutaka zbog kojih je i nada izgledala moguće i opravdano.Jer, istina je-gdje se zatekne najgore, tu mjesto nađu i najvrednije vrline što ih čovjek može imati. Rat, je, uistinu, takvo stanje koje iz ljudi na površinu izvlači sve ono najbolje i najgore, što, itekako, znaju svi koji su živjeli na mjestima koja su posjetili Bogovi rata.Vukovar je bio takvo mjesto.I koliko god situacija izgledala stravično, život se odvijao u nemogućim uvjetima, potpunoj izolaciji i svakodnevnoj smrtnoj opasnosti,uz, naravno, posebna prtavila igre. Ratna pravila preživljavanja.
Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi i domoljublju. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo značajan događaj o kojemu će učiti i pisati povijest. Bitka za obranu grada je i vječna priča o ljubavi prema obitelji, domu i sugrađanima. Nema načina da ukradete godine, ili sreću-ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti kako je uspejh potpun u ordenju i zaslugama, u sjenama onih velikih, uglavnom nepoznatih. Ipak, čak i kada nemate, možete hodati uspravno i ponosno. Jer, imate nešto drugo. Imate grad, imate prijatelje. I dušu, i dom i Domovinu.
Zanimljiva je ta leksička činjenica, prema kojoj se od imenice dom, tvori i imenica Domovina. Upravo zato, zbog njih, takvih, zbog nestalih života i nikad upoznatih sudbina, zbog grada i sjećanja, zbog kostiju u ravnici slavonskoj, zbog hrabrosti i žrtve, zbog plemenitosti i odanosti, zbog prošlosti koja je i budućnost, ali i naša sadašnjost, pismo Vukovaru je i pismo svima nama, ali i pismo svih nas.
Zbog povijesti, zbog strahota, zbog konačnog priznanja svijeta, vukovarska kolona sjećanja ove je godine ponosnija i dostojanstvenija nego ikada ranije. Međutim, tragovi traume ostaju i ostajat će sve dok ne dođu neke nove generacije. One generacije neopterećene prošlošću grada i gradova, generacije čije obitelji u kolektivnom sjećanju neće čuvati ratne priče iz podruma, a u albumima skrivati požutjele slike ruševina. Generacije koje se neće igrati kraj razrušenih tornjeva i crkava.
Ipak, važno je da se trauma nikada ne zaboravi.Jer, trauma, kažu antički narodi, ima i katarzično svojstvo. Ona liječi, ona prosvjetljuje. Tramua je i ona točka na kojj se povijest Vukovara prelomila, ona točka od koje uvijek treba kretati kada zamišljamo ljepši, bolji, otvoreniji i tolerantniji Vukovar, ali i čitavu Hrvatsku.
Hvala svima koji su živote položili za takvu Hrvatsku. Hvala za prošlost, sadašnjost, hvala za budućnost.
Autor: Simonida Tarbuk
