Postoje ljudi koji su obilježili svoje vrijeme i prostore.
Svatko od nas svojim životom i radom nastoji dati doprinos široj društvenoj zajednici i pomoći koliko može. Puno je takvih u našem gradu i široj okolici, danas smo odlučili progovoriti o još jednoj osobi koja, itekako, zaslužuje da se o njoj napiše.
Jedna od takvih osoba odgojiteljica je Katica Dročić iz Nove Kapele. Zaposlena u Dječjem vrtiću „Zvončić” u Novoj Kapeli odgojila je niz generacija mališana i svakom nastojala usaditi osnovne životne vrijednosti, ljubav, dobrotu, poštenje.
Mnogi je pamte po osmijehu, brizi, neizmjernoj pažnji i ljubavi koju je poklonila i poklanja svakom od mališana u njenoj grupi.
Sreli smo je nekidan na Dječjoj smotri folklora „Mi smo djeca vesela” u Novoj Kapeli gdje je ponovno, uz svoje kolegice, pripremila mališane, polaznike Dječjeg vrtića „Zvončić” za još jedan uspješan nastup.
– Šezdeset mi je i neka, a u vrtiću četrdeset i neka – s osmijehom nam priča.
– Davno je to bilo kada sam krenula raditi. Još kao djevojčica znala sam što ću raditi i nisam se pokajala. Da se ponovno rodim opet bih bila odgojiteljica. Još kao apsolvent počela sam raditi u Dječjem vrtiću u Okučanima, a kada se izgradio vrtić u Novoj Kapeli tamo sam prešla i ostala do današnjih dana. Raditi s djecom velika je odgovornost, ali i obveza, ali kad nešto radiš s ljubavlju to je puno lakše. Ne volim kada se govori djeca su naša budućnost.
Naprotiv, ja mislim da su djeca naša sadašnjost. Mi djeci trebamo sada, dok su još mali pa nadalje. Ne možemo očekivati nešto od njih ako nešto ne damo. Djeca mogu jako puno, vole disciplinu, ja nisam za neku strogoću, ja se s njima uglavnom šalim, ali kada radimo, radimo. Djeca moraju znati što je rad, a što igra i to kada oni „poslože” u svojim glavicama onda se može sve – kaže Katica.
Djeca nekad i danas
– Postoje li razlike između djece nekad i sad?! Naravno da postoje, to će vam potvrditi i druge moje kolegice. Teško je dati recept nekome kako treba raditi. Vrstan odgojitelj točno zna što će napraviti, to se jednostavno događa spontano i logično. Dosada u svojoj praksi nikada nisam imala problema s roditeljima, mada neki znaju reći da su djeca danas drukčija, kao i roditelji.
Ja uvijek mladim kolegicama nastojim ukazati da se postave kao da se radi o njihovoj vlastitoj djeci. Pamtim li ih sve?! Ne mogu reći da ih se baš odmah sjetim.
Neke prepoznam po glasu, neke po liku. Ono što je zanimljivo, ta djeca koja su bila među mojim prvim polaznicima, sada oni vode svoju djecu u vrtić. Volim raditi s djecom. Sviram harmoniku, pjevam, nastojim to „usaditi” i djeci. Uz glazbu je sve lakše. Sva moja djeca koja su „prošla” kroz vrtić vole pjevati, plesati, pravi su veseljaci – s osmijehom nam priča.
A što radi kada ode iz vrtića?!
– Imam stare roditelje pa su to, na neki način, moja druga djeca. Kopam, špricam, radim sve kućanske poslove kao i svi drugi. Koji je moj životni moto?! Tko ljubav drugome daje, taj ljubav nazad prima – zaključuje Katica Dročić.
