Vjerojatno znate što je na slici? Hrvatski kovani novac, onaj sitniš ispod kune, deset, dvadeset i pedeset lipa.
Danas u kafiću plaćam račun koji je iznosio trinaest kuna. Pitam konobaricu da platim i kažem da imam 10 kuna (papirnato), dvije kune u komadu i treću kunu u sitno po dvadeset lipa jer će joj vjerojatno trebati sitnih novaca. Odgovor koji je uslijedio ostavio me na trenutak bez teksta.
– Ne može. Samo od kune na više. Ne primamo lipe…
Pitam je da mi odgovori zašto ne prima, 10, 20 ili 50 lipa, jer riječ je o hrvatskom novcu? Ostao sam bez suvislog odgovora. Ne mogu platiti jer, eto, one ne primaju taj novac. U čudu gledam i ne vjerujem. Kasnije, prijatelj mi govori da je u jednoj birtiji doživio isto, a pojašnjenje je bilo kako one moraju poslije brojati novac.
Ne shvaćam u čemu je problem? Novac moraju brojati i tako nakon završene smjene. Hoće li brojati par minuta duže ili ne dođe im na isto. Uglavnom, u toj birtiji je bio nazočan gazda koji se izvikao na konobaricu, s pravom, a ona je morala uzeti te sitne novce.
Drugi dio priče su trgovački lanci. Još ozbiljnija priča koja se nadovezuje na ovu. Trgovci ostatak od nekoliko lipa svjesno ne izvraćaju jer pretpostavljaju kako kupac niti ne čeka da im se taj ostatak vrati. Naime, od 2010. godine kovanice od jedne i dvije lipe više se ne proizvode pa se blagajnice nerijetko izvlače da nemaju dovoljno kovanica od jedne i dvije lipe koje bi izvraćale kupcima. Zapravo, uopće ih nemaju. S druge strane, cijena s 99 lipa u hrvatskim je trgovačkim centrima sve više, što znači da se potkradanje kupaca svakodnevno odigrava na očigled sviju, a reakcije države, odnosno njenih službenika koji primaju debele plaće, nema.
I Večernji list svojevremeno je pisao o ovakvom načinu varanja kada im se jedan čitatelj obratio sa sljedećom računicom: “Jedan trgovački lanac zaradi više od 2,5 milijuna kuna na način da ne vraća ostatke od jedne lipe i to samo na jednom proizvodu pa država gubi prihod od poreza u iznosu od 2,1 milijardi kuna.”
