Projekt koji bi, obzirom na kvalitetu, ali i skupine kojima se obraća, vrlo lako mogao postati nacionalan, uspješno je promoviran danas, u opuštenoj atmosferi udruge, zahvaljujući sjajnoj edkuatorici, kreatorici projekta, magistrici znanosti Jeleni Lovrek.Radionici je nazočilo desetak žena, koje su, unatoč početnoj zbunjenosti i zatvorenosti, s vremenom podijelile vlastita iskustva i pokušale doći do odgovora.
Obzirom na činjenicu kako su osobe s invaliditetom još uvijek često marginalizirane, cilj projekta je educirati osobe, osnažiti ih kao eventualne žrtve, ali i senzibilizirati javnost, te u projekt dugoročno aktivno uključiti i druge subjekte u društvu. Jednako tako kako su potrebe osoba s hendikepom jedinstvene, jedinstveni su i oblici nasilja nad invalidima. Iako službene statistike na nacionalnoj razini, još uvijek nema, brojke kojima policija raspolaže nisu nimalo optimistične. Sličnim statistikama barataju i svjetske policije, a neke od studija provedene u Kanadi pokazuju kako većina muškaraca žene s nekim oblikom invaliditeta doživljava kao asekusalne, te time negira i svaki oblik nasilja nad njima. Osim specifičnog problema nasilja nad osobama s invaliditetom, čijem rješavanju treba prići interdisciplinarno, kroz suradnju s psihologom, psihijatrom i kriminalistima, i detekcija nasilja predstavlja problem stručnjacima.
Osim klasičnog verbalnog, fizičkog ili spolnog zlostavljanja,ovdje je prisutna i manipulacija lijekovima, pomagalima, ali i razni oblici emocionalnog i ekonomskog ucjenjivanja, zbog čega žrtva ne rijetko, uopće ne razmišlja o prijavljivanju svog zlostavljača.Zastrašuje i podatak kako je zlostavljač vrlo često osoba iz najbližeg obiteljskog kruga, o kojoj je žrtva, vrlo često potpuno ovisna.
Jedinstvenost projekta čija je prva radionica uspješno realizirana danas je i u činjenici kako je ovo prvi puta da su se predstavnici institucija obratili udrugama koje skrbe za osobe s invaliditetom, te im tako ukazali kako su im zajamčena sva prava kao i uvjetno rečeno ostalim zdravim osobama. Upravo stoga, predsjednica Udruge slijepih i slabovidnih osoba, Manuela Kumić, smatra kako bi projekt sa županijske razine, trebao biti “podignut” na nacionalnu, čime bi i edukacija poprimila značajnije razmjere. Osim educiranja osoba s invaliditetom, potrebna je i trajna i kontinuirana edukacija zdravih osoba, koje bi trebale znati i moći pomoći osobama s hendikepom, ili ih, bar uputiti tamo gdje će im pomoć moći biti pružena.
Jelena Lovrek polaznice je upoznala i s jedinstvenim brojem SOS telefona namijenjenog isključivo ženama s invaliditetom, istim takvim skloništima, ali i nekim od mjera koje izriće sudac za prekršaje na preporuku policije, poput recimo, trajnog ili privremenog udaljenja zlostavljača iz doma.
Zbog opsežnosti i zahtjevnosti projekta, stručnjaci Policijske uprave Brodsko posavske projekt će provoditi u više navrata, narednih 6 mjeseci, a nakon što su, početno educirane žene s invaliditetom, i muškarcima će biti pružena potrebna edukacija.Projekt JEDNAKA PRAVA ZA SVE-DJECA I OSOBE S INVALIDITETOM će biti realiziran kroz nekoliko komponenti- nasilje u obitelji, prevencija spolnog nasilja kod osoba s intelektualnim poteškoćama, te vršnjačko nasilje, usmjereno prvenstveno djeci s invaliditetom.
Iako bi današnja radionica trebala sugerirati kako se stvari u društvu i lokalnoj zajednici mijenjaju na bolje, činjenice govore drugačije, kaže Manuela Kumić, predsjednica Udruge slijepih i slabovidnih. Gotovo nijedna javna institucija nije prilagođena osobama s invaliditetom, osim zgrade Gradske uprave. Posebno zabrinjava neosjetljivost institucija koje su u svom radu orijentirane upravo na osobe s hendikepom- poput recimo zgrade Mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, Centra za socijalnu skrb, ili Policijske postaje. Ne postoje natpisi na brajici (jedinstvenom pismu za slijepe), a niti natpisi pisani velikim fontom. Iako svojevremeno bombastično najavljivani, specijalni prostori u hodnicima novogradiške opće bolnice, označeni drugačijom bojom, ili posebnim zvučnim signalima namijenjeima upravo osobama s invaliditetom, do današnjeg dana nisu realizirani. U gradu nemamo niti jednog semafora sa zvučnim signalom, a sve bi to, obzirom na malu sredinu u kakvoj živimo, bilo relativno jednostavno riješiti, tvrdi Manuela Kumić. Sve to sugerira krajnju neosjetljivost društva za potrebe osoba s hendikepom.
Obzirom kako je prema procjenama Ujedninjenih naroda od deset stanovnika svake zemlje, bar jedan od njih u izvjesnoj mjeri invalid, na svijetu trenutno živi čak 450 milijuna invalida. Kako se stupanj evolucije društva očituje i u načinu na koji isto to društvo tretira osobe s hendikepom, bar danas, uz Međunarodni dan bijelog štapa, razmislite kako je živjeti u svijetu prepunom ograničenja, a onda zažmirite i tako, bez osjetila preživite jedan dan.?!
Možete li??
Autor: Simonida Tarbuk
