Autor kolumne: Domagoj Margetić
Oprostite klinci, ovakva Hrvatska ne zaslužuje vaša djetinjstva.
Jedino kome se u ovom trenutku uopće osjećam potrebu obratiti, nakon što je na dječji vrtić u Zagrebu bačena bomba, to su djeca koja dolaze u taj dječji vrtić. U cijeloj ovoj priči, izvan svih velikih fraza, daleko od licemjerja javnog političkog diskursa onih koji će tobože osuđivati ovaj zločin, a istovremeno biti politički partneri onima koji su inspiratori, motivatori, ideološki kreatori takvih odnosa u ovom društvu koji su doveli do ovog terorističkog, neoustaškog, bombaškog napada, bitna je jedna činjenica – napadnuta su naša djeca. Naši zagrebački klinci. Naši susjedi. Naši mali sugrađani. Na prve vijesti o ovom zločinu, plakao sam za radnim stolom zbog nemoći da na svo to ludilo oko nas reagiram bilo kako, to je postalo jednostavno nemoguće. Napadnut je dječji vrtić u Zagrebu. Napadnut je moj Zagreb. Djeca! Napadnuti smo! I ne mogu ne uočiti društveno, medijsko i političko licemjerje. Da je na takav način bombom napadnuta službena institucija, dakle institucija države u kojoj je jedan od čelnih ljudi proustaški politički aktivist, država u kojoj je jedna od vladajućih stranaka otvoreni sljednik fašističkih ideja endehazije i Pavelićevih nacista – ustaša, tada bi i mediji i političari požurili to okarakterizirati – terorističkim napadom. A ovo bi najradije, kad već ne mogu prešutjeti, medijski prikazali kao tek jedan incident iza kojeg nema ništa više od toga.
Oprostite djeco, mi ovakvi ne zaslužujemo vaša djetinjstva.
Oprostite jer vas nismo zaštitili od mržnje. I osim zamolbe da nam oprostite imam još jednu veliku, doista veliku zamolbu, koju nam nitko osim vas predivnih klinaca niti ne može ispuniti. Jer svi smo mi sitne duše kad dođe do toga da oprostimo. Kad dođe do toga da na mržnju ne uzrvatimo mržnjom. Da ne uzvratimo osvetom. Molim vas da usprkos nama (ovakvima kakvi jesmo) ostanete djeca. Nemojte da vas naučimo mržnji. Ne dajte da vas naviknemo na mržnju. Ne dopustite nam da vam podmetnemo mržnju umjesto vaših djetinjstva. Siguran sam da jedino vi možete razumjeti ovu zamolbu. Mi smo, eto, davno izgubili taj pogled kojim vi promatrate svijet. Taj pogled kojim još jedino vi činite ovaj svijet boljim i ljepšim mjestom za život. Mi smo pobjegli od naših djetinjstva i dopustili da trampimo djetinjstvo za mržnju. Samo smo to uobičajeno uljepšali nazivima; odrastanje, odgovornost i kojekakvim frazama kojima sami sebe lažemo da smo dobri ljudi.
Oprostite djeco što smo vas iznevjerili.
Sada bih se mijenjao s vama i pristao da ta bomba završi pred mojim vratima, umjesto pred vašim. Jer ne zaslužujete da vas na tako prljav i nepošten način uvlačimo u naše, tobože velike igre. U te igre velikih, u kojima ste vi „maleni“ najveći zalog kojim se kockamo. Tužan sam što sam na ovaj ili onaj način dio te priče i dio te igre, ma koliko sam sebe uvjeravam da eto radim sve što mogu protiv toga i protiv takvih. Ali i sam sam taj. I sam sam takav. Tužan sam danas jer vas tako podmuklo i huljski uvlačimo u naš svijet. Jer vam krademo te svijetove koje sami više ne možemo razumjeti. Iz kojih smo se sami izopćili. Oprostite jer sam želimo ukrasti to što više nikakav novac, niti bilo kakva moć, ili bilo koji bogati i moćni mogu nadomjestiti, kupiti i vratiti. Nama nije dosta što smo sami postali mračnjaci. Što smo postali depresivci. Mržnja je postala najigranija društvena igra u ovoj zemlji. A vas eto pokušavamo postaviti kao figure na toj ploči, kojima se poigravamo, ovisi kako nam kocka u kojem trenutku padne.
Oprostite nam djeco našu mržnju.
Mi očito ne znamo drugačije. Na svim stranama najbolje nam idu ispisivanja raznoraznih manifesta, kojekakvih turbo pametnih komentara i kolumni, mislimo da je naš društveni angažman nešto pažnje vrijedno. A ne shvaćamo da pred vašim djetinjstvima ništa nije vrijedno nimalo. Oprostite nam što očito ne znamo drugačije nego mrziti. Ne znam više kada smo, gdje i od koga to naučili. Ne znam u kojem trenutku nam je mržnja postala toliko imanentna, toliko određujuća, i što je najgore – tako uobičajena i prihvatljiva. Jer to je trenutak u kojem smo izdali jedino što nikad nismo trebali izdati – vas djeco. Jer ako me pitate, sve se smije izdati. I domovina, i nacija, i vjera, i zastave i grbovi, i stranke i organizacije, za sve bih prihvatio da je izdaja naprosto ljudsko pravo. Ali nemamo pravo izdati ljubav i osmijeh. Dakle, nemamo pravo izdati djetinjstvo. A tako lako smo ga izdali. Bahato. Ponosno. Kao da je ta izdaja ljubavi i osmijeha nešto najveličanstvenije što možemo napraviti. Mržnja je naša ultimativna izdaja ljudskosti, koja nam je postala samo fraza. Postali smo nevjerojatno igrači mržnje. Nevjerojatni manipulatori mržnje. I nije nam to bilo ni izbliza dosta. Povampireno i vas želimo uvući u taj naš mrziteljski labirint, jer ako uništimo vaša djetinjstva tako ćemo najbolje valjda izbriati razliku između ljubavi i mržnje. Tako ćemo najbolje manipulirati mržnjom, pretvarajući se kako ona, zapravo, niti ne postoji.
Oprostite djeco, mi ne zaslužujemo vaša djetinjstva.
Nije tu potrebna velika istraga da se utvrde odgovorni za zločin protiv djetinjstva! Svi smo mi podjednako odgovorni. I oni poput predsjednice, premijera, predsjednika Sabora, njegovog potpredsjednika, pa potpredsjednika Vladei k ojekakvih drugih mračnih likova, ali i mi koji nemamo hrabrosti oduprijeti se mržnji. I oni koji šute iz prividne sigurnosti vlastitih domova, jer eto ovaj put bomba nije eksplodirala pred njihovim vratima. I oni koji misle da su pravi i oni krivi. Svi smo mi podjednako odgovorni za ovaj napad na vas. Svi koji i onda kad mislimo da nije tako, igramo tu društvenu igru mržnje i mislimo da ćemo iz nje izaći kao pobjednici. A onog trenutka kad smo iz dlana bacili prvu kockicu postali smo gubitnici. Zato vas djeco pokušavamo poraziti time da vas pretvorimo u nas. Želimo vas poraziti time da vas naučimo da mrzite poput nas. Mi vas želimo pretvoriti u nas, jer dok ste „samo“ djeca, mi nikad nećemo biti ništa više nego gubitnici mržnje.
Oprostite djeco, ne dopustite da vas porazimo.
Vaš Dome
