U organizaciji novogradiškog ogranka Udruge veterana 3. gardijske brigade “Kune” večeras je u Gradskoj vijećnici Grada Nova Gradiška predstavljena zbirka pjesama “Moja rijeka suza” autorice Željke Mitrović Jurić. Vukovarska je to heroina, svima nama poznata uplakana djevojčica u plavom kaputiću u koloni prognanih Vukovaraca 1991. godine.
Tada šestogodišnju Željku Mitrović Jurić je u koloni Vukovaraca nakon sloma obrane grada snimila ekipa BBC-a, a fotografija uplakane djevojčice obišla je svijet kao simbol stradanja djece u Vukovaru, i ratu općenito. Kad je poodrasla, spontano je počela pisati, što joj je pomoglo u prevladavanju trauma, a pjesme je objavila na nagovor prijatelja.
Nakon intoniranja himne i minute šutnje za sve poginule branitelje u ime Udruge veterana 3. gardijske brigade „Kune“ pozdravio je i kroz promociju knjige vodio Marko Derežanin, a u ime grada autorici i svim nazočnima zahvalio na dolasku zamjenik gradonačelnika Borislav Vidošić.
Gradska vijećnica bila je mala za sve one koji su čekali da autorica knjige Željka Mitrović Jurić progovori.
Bijeg od prošlosti i sadašnjosti, a dojam je da Željka Jurić Mitrović ne zna što je više boli, pronalazi u pisanju knjiga i snimanju filmova. Sudjelovala je u snimanju filma »Svjedok« Branka Lentića o stradavanju djece u Vukovaru. Već dulje vrijeme s Jakovom Sedlarom snima film o hrvatskim braniteljima koji razmišljaju o suicidu. Sa Sedlarom je surađivala i na filmu »Anđeli rata« o stradanju djece na koncu krvavog stoljeća. Surađivali su i na filmu »Hrvatska, ljubavi moja«. Napisala je knjigu pjesama »Hrvatskim generalima«, a prva izdana knjiga nosi naslov »Moja rijeka suza« i neraskidivo je vezana za Vukovar. Najpotresnija, najizražajnija, najnevinija i najbolnija pjesma Željke Jurić, Djevojčice u plavom kaputiću, napisana je i posvećena Aleksandru Labu Aci, njenom ratnom, vukovarskom zaštitniku.
-Rafal je Acu sasjekao na pola. Pao je, na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikome ništa nažao nije napravio. No pomoći mu nije bilo, jer je Nada, naša susjeda iz skloništa koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima: »On je ustaša iz Njemačke«. Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život. A samo koji sat prije s Nadom, istom onom koja ga je bez razloga prozvala ustašom i potpisala mu smrtnu presudu, u skloništu je popušio zadnju cigaretu koju su imali. Tada nije znao da mu je to i zadnja cigareta u životu, iako je slutio da će situacija poći po zlu. Ta noć sa 18. na 19. studenoga ’91. kad je pao Vukovar ostat će mi u trajnom sjećanju. Spavali smo u nekoj maloj prostoriji u skloništu, na gajbama koje smo poslagali da glume krevet. Ujutro smo morali izaći iz skloništa. Mi smo zadnji izlazili: mama i nas petero djece, teta sa svoje dvoje djece, tetak, pokojna krsna kuma koja me držala za ruke, a s nama je Aco i Nada koja ga je gotovo i doslovno ubila.
Kod tog izlaska imam u pamćenju sliku grada koji je bio porušen. Do nas, na metar, dva udaljeni, stajali su bradati ljudi, prljavi, četnici. Danima prije toga, vjerojatno i tjednima, granate su padale po nama. Buka je bila nepodnošljiva, stalno se dizala prašina. Sve se treslo. Zvučat će suludo, ali to je bilo i najsretnije razdoblje mojeg djetinjstva. Mama i nas petero, četiri sestre i brat, u skloništu smo imali svoje zaštitnike, naše dečke, branitelje koje smo doživljavali kao heroje, osloboditelje. Svatko od nas braće i sestara u nekom je od branitelja tražio i vidio oca. On nas je napustio tri i pol godine prije nego je počela opsada Vukovara pa sam u Aci vidjela oca, zaštitnika. Sestra Danijela, koja je imala osam godina, također je imala svog zaštitnika, našeg HOS-ovca Šniclu.
Samo deset dana prije pada Vukovara mami je u skloništu rekao da smo uskoro gotovi. Nakon pada grada, pogubljen je na Ovčari. Moj Aco pogubljen je odmah. Zajedno smo izašli iz skloništa, a kad je Nada rekla da je Aco ustaša iz Njemačke, odveli su ga u drugom smjeru. No ubrzo su nam se putevi, kod drvene pijace, opet spojili. Na križanju su i nas zaustavili. Kad su ga ubili, stropoštao se pred mojim nogama. Plakali smo nezaustavljivo, teško. Podigli su njegovo tijelo i bacili ga među neke ruševine. Onom koji ga je ubio, sada se sudi. Mama ga je prepoznala u Konzumu prije nekoliko godina, a mene je prethodno čak i pratio! Bilo je strašno. Sve je to strašno: i pad Vukovara, i naš izlazak iz skloništa, i ubojstvo našeg, mojeg Ace, i plač, i briga za ujaka Željka kojeg smo očajnički htjeli vidjeti kad su nas okružili četnici.
Kad smo izašli iz skloništa, mama nam je potiho rekla da ujaka koji nam je, uz nju, bio centralna figura u životu, ne spominjemo. Vidjeli smo ga tek 15. kolovoza ’92. nakon što je poslije devet mjeseci logora razmijenjen.
Teret progonstva
Mi smo nakon pada Vukovara završili u logoru u Sremskoj Mitrovici odakle su nas prebacili u Zagreb. Kao prognanici smo tri mjeseca bili u hotelu Park. Tamo se sjećam da sam prvih sedam dana samo plakala. Iako sam imala šest godina, pila sam lijekove za smirenje. Imala sam jednog prijatelja, Juru, koji je bio u sličnoj situaciji. Oboje nam je bilo teško pa smo se dobro razumjeli. Potom smo završili u Španskom, gdje smo deset godina živjeli u radničkim barakama. Kupaonica mi je od sobe bila udaljena 50 metara, na kraju objekta. Bila sam u sobi broj 4 zajedno sa sestrom. Mama i ostali bili su u jedanaestici. Krevet, ormar, s vremenom TV i dvosjed, to je bilo to.
U početku nam je bilo užasno. Lokalna djeca prema nama su znala biti nemilosrdna: vrijeđala su nas da smo štakori, idioti i kreteni iz Vukovara. Mama bi nam rekla da se borimo i da se ne sramimo onoga što jesmo i odakle dolazimo. Imali smo i sretnih i tužnih trenutaka u progonstvu. Teško je to sve opisivo. Iako sam bila mala i imala tek šest godina kad je Vukovar pao i kad su mi ubili Acu, puno se toga sjećam, imam u glavi previše slika. Ne želim svjesno o tome razmišljati, ali prati me podsvijest. U ovo doba godine ne mogu spavati, krećem se u krugu branitelja i svi imamo iste ili slične misli. Kod mene to stanje potraje i do kraja godine. Netko će reći da su od pada Vukovara prošle 22 godine. To je za mene 22 godine muke. Ja i dalje živim u ’91. To je moje pravo i ta mi sjećanja nitko ne može oduzeti.
Ovo su riječi Željke Jurić Mitrović, one prekrasne male šestogodišnje djevojčice, poznate kao Djevojčica u plavom kaputiću. Slika te male Vukovarke, nastala u objektivu fotografa engleskog BBC-a u trenutku pada Vukovara, obišla je svijet u rekordnom vremenu.
Demoni prošlosti
Svjedočila je, iz prve ruke, o paklu Vukovara, paklu koji ni danas, ni bilo kada, nitko tko u tom gradu tada nije bio neće moći razumjeti. Nevini, anđeoski pogled prestrašene i zbunjene Željke Jurić Mitrović vidio je puno toga što nije smio vidjeti. Pred očima tog djeteta sijala se smrt, liptila je krv, prolazila su trupla njoj dragih ljudi. Željka Jurić Mitrović simbol je patnje grada i prije svega djece, nemoćne da shvate zlo koje im nanose dojučerašnji susjedi i prijatelji njihovih obitelji.
Sa sobom, sa svojim vlastitim demonima prošlosti, Željka Jurić bori se napisanim knjigama, snimljenim filmovima i objavljenim zbirkama pjesama. Njeno je oružje riječ i sjećanje.
»Pismo Aci«
Dragi Aco, danas je 11 godina kako te nema.
Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život.
Da, Aco, prošlo je toliko vremena…
Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu.
Ljudi kažu: bila si mala, ne možeš se sjećati ničega.
Neka oni samo tako misle. Samo ja znam što mi je u srcu i duši…
Devet je sati ujutro.
Otvaraju se željezna vrata skloništa, polagano, ali u strahu, svi stajemo iz njega, stajemo u kolonu…
Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti i viču: »Brže!«
Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli, tišina je…
Samo se čuju jecanje, plač i koraci… Dragi Aco, sad mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i pokopam te kako treba.
Kad bih bar mogla naći zlikovce koji su te ubili… Pjesma napisana 19. studenoga 2002., posvećana Aleksandru Labu.
Teme pjesama su događaji i doživljaji u opkoljenom Vukovaru, u koloni zarobljenika, u prognaništvu, susreti s bližnjima i prijateljima koji su propatili mjesece u logorima, gubitak prijatelja, ali i nepravde poslije rata.
Iako je priznala da, ne samo da nije učila pisanje, nego nije voljela ni čitati lektiru, pjesme su joj toliko dojmljive u svojoj jednostavnosti i iskrenosti, da tjeraju suze na oči. Tako su na kraju promocije svi posjetitelji kupili po knjigu i više, i družili se s autoricom dok je strpljivo ispisivala posvete.
