Nakon 29 godina rada, Đurđa Trupinić učionicu je zamijenila TV-studijem.
Budući da je Škola na Trećem završila, učiteljica Đurđa za portal Srednja.hr rekla je kakvi su njezini dojmovi o školi na daljinu, čije je snimanje zbog bolesti bila prisiljena napustiti u jednom trenutku.
-” U školi sam već 29 godina. Profesionalno iskustvo stjecala sam i u područnim i matičnim osnovnim školama. Radila sam u kombiniranim razrednim odjelima dvorazredne i trorazredne kombinacije, radila sam u podrumima za vrijeme rata, u izbjeglištvu u Austriji ali i u razrednim odjelima s 38 učenika što mi se sada čini nestvarnim. Imam dovoljno iskustva kao i godina ali entuzijazam i volja za napredovanjem u smislu stručnosti nikada ne prestaje. Ni u snu nisam mogla zamisliti da ću biti učiteljica u virtualnoj učionici na televiziji.”
-“Kako do sada nisam imala nikakvih iskustava pred kamerama, iznenadila me smirenost i činjenica da nemam nikakvog straha. Mi učitelji, javni smo govornici, svakodnevno, i imamo najljepšu publiku na svijetu. Ljudi smo pa griješimo i ispravljamo pogreške, učimo, rastemo zajedno s našim učenicima jer oni su nam i najbolji kritičari. Rad u školi živi je proces u kojemu ste neprestano u interakciji s učenicima. Vodite ih ali to svakodnevno isplanirano putovanje obogaćujete spontano upijajući njihove reakcije, strahove, nesigurnost, znanje, zanimanje, sposobnosti, granice. To je najveći nedostatak pred kamerom. Nedostajali su mi pogledi, izrazi lica, ruke u zraku, dječji glasovi, kimanje glavicama, iznenadna pitanja i reakcije, šiljenje olovaka, šuškanje, šaptanje, … Tišina je bila bolna ali nakon prvih radova koje su nam naši učenici poslali, prvih reakcija u javnosti i prvih poruka, osvijestila sam njihovu prisutnost, a dugogodišnje mi je iskustvo pomoglo da tijekom virtualnog nastavnog procesa predvidim i moguće odgovore kao i atmosferu ‘žive’ učionice.”
-” Pripremanje scenarija za snimanje radili smo timski. Dnevno pripremanje učitelja razredne nastave za prvi razred ne razlikuje se konceptualno od scenarija poučavanja koje smo svakodnevno provodili u virtualnoj učionici. Kako sam već naglasila, ideja je Škole za Život, bez obzira što radimo u predmetnosatnom sustavu, cjelovito poučavanje, oprimjereno poučavanje za život, poučavanje u kojemu se integrirano ostvaruju odgojno-obrazovni ishodi jednog nastavnog predmeta, ali i više predmeta istovremeno. Ne razdvajaju se ‘sadržaji’ nego se implementiraju. Takav je koncept tematski, a temelj su mu novi kurikulumski dokumenti obvezni u frontalnoj primjeni tekuće školske godine za sve učenike prvog razreda.”
-” U ovoj nepoznatoj situaciji, svaki je učitelj od sebe dao koliko je znao, mogao, morao i htio ali svi su radili. Snašli su se. I Loomen je učiteljima pružao podršku u primjeni digitalne tehnologije u poučavanju. S obzirom na razvijene digitalne kompetencije, nekima je trebalo više, a nekima manje vremena. Neki su se bolje, a neki lošije organizirali. Svaki učenik najbolje funkcionira u poznatoj situaciji i veže su uz učitelja. Uzajamna je ta privrženost. Upravo u tom smjeru trebao je ići rad učitelja.”
Tijekom 57 nastavnih dana u virtualnoj su se učionici ostvarivali gotovo svi odgojno-obrazovni ishodi, naravno uz ograničenja ostvarivanja na višim razinama ostvarenosti iako smo se u posljednjim emisijama trudili rješavati i složenije probleme. Prema tome, izjave da se ne može uskladiti ‘gradivo’ neopravdane su jer službeno i stručno ta je riječ nepoznanica u kurikulumskom poučavanju.
Škola na Trećem trebala je biti najbezbolniji model nastave na daljinu u kojoj se od učenika nižih razreda nije očekivala isključiva primjena digitalnih kompetencija.
Izvor: srednja.hr
