Možda će nekome slika svećenika, koji stoji na kiši i u jednoj ruci drži kišobran, a u drugoj crijevo za zalijevanje vrta biti čudna, no za mještane Voćina i okolice ona je već svakidašnja pojava. Jer, 38. godišnji Mladen Štivin, župnik u Voćinu, svoje je sumještane naučio da predrasude ne postoje. Kad nije za oltarom, na vjenčanjima i sprovodima, velečasni njeguje i presađuje autohtone biljke, restaurira narodne nošnje i instrumente.
– O biljkama zna kao i svaka žena u mjestu. Nije mu teško zavrnuti rukave, kleknuti i plijeviti, kopati. Posla je puno, ali mi mu pomažemo, pa sve stigne – kaže Marija Cvitić, svećenikova desna ruka, gurajući građevinska kolica po stazici vrta koji okružuje novu crkvu i svetište Majke Božje.
Vrt je to na koji su danas mještani posebno ponosni. S pravom. U vrtu je čak 350 različitih vrsta cvijeća, grmlja i drveća. I to sa svih kontinenata na planetu. U njemu rastu i autohtone hrvatske sorte jabuka, krušaka, šljiva i drugog voća.
– Kad sam prije 10 godina došao u Voćin, posadio sam mali rasadnik, sa stotinjak biljaka. Mještani su me vidjeli kako radim, pa su mi se brzo pridružili u sakupljanju sjemenja i presađivanju. Danas je normalno da mi netko priđe i pita: velečasni, imate li tu i tu biljku i treba li vam za vrt – priča M. Štivin, pokazujući pravi mali arboretum.
Ondje se nalaze, između ostalog i japanska šljiva, Rajska ruža i Judino drvo. Vjernici i turisti, ali i stručnjaci botaničari dolaze vidjeti i zlatni brijest, kanadski močvarni hibiskus, razne vrste magnolija. U Voćinu uspješno prezimljuju sredozemna palma i sibirski hibiskus i limun. Dom u vrtu imaju i cedrovi, čileanski bor, žuta magnolija, starinski zvončići, dukatići. Niže biljke i grmlje služi kao ukras uz crkvu, drveće su posadili tako da za vrijeme bogoslužja na otvorenom pruža hlad vjernicima.
No nije vrt jedino po čemu je velečasni poznat u Voćinu i okolici. On je i etnolog koji skuplja, restaurira i čuva narodne nošnje i stare puhačke instrumente. Prošao je brojna hrvatska sela u potrazi za tzv. kazivačima, čuvarima starinske glazbe koja nestaje. Istražio je stotine stranica literature o platnima, vezu, načinima šivanja starog ruha koje otkupljuje i s mještanima restaurira. Surađuje sa kulturno-umjetničkim društvima i udrugama. U njegovoj su zbirci danas instrumenti koji su dio hrvatske glazbene baštine, a koje nemaju ni pojedini muzeji.
– Sviram oko 15 vrsta puhačkih instrumenata, no najdraži su mi slavonske dude – kaže velečasni Mladen Štivin. Svira i šupeljku, kavalu, dvojnicu, diplicu, dudlice, gajde, bosanske frule. Jedini dudaš među svećenicima u Hrvatskoj objašnjava da su mu slavonske dude najdraže jer je riječ o instrumentu sličnom gajdama, ali punijeg i specifičnog zvuka. Svira ih kad god stigne, zvuk mu je prirastao srcu. Jer, stari instrumenti su i priča o podneblju i ljudima koji su ih stvorili. – Slavonske dude su napravljene od drveta šljive, sa sviralom od trske, mijehom od jareće kože i burdonom od lipe ili jasena, a imaju prekrasan, specifičan zvuk. Dolazim iz obitelji gdje su pjesma i ples neizostavni dio svakog lijepog događaja pa sam tu ljubav iskoristio i danas, za etnologiju – kaže vlč. M. Štivin.
Nekadašnji instrumenti pastira, žetelaca, snaša, frulaša, danas se u Voćinu čuju na imendanima, rođendanima, pa i na misi. U čuvanju tradicije nije sam. I mlađe generacije privlači starinska nošnja i instrumenti. Josip Petrić (18) i Ksenija Tunić (17) iz Voćina vole priče o narodnoj nošnji koju ponosno nose na susretima folkloraša, čuvajući tako narodne običaje od zaborava!
Preuzeto s: www.icv.hr
