Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se u svijetu s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, ali i obavezama zajednice prema njima.
Međunarodni dan bijelog štapa se obilježava svakog 15. listopada od 1964. godine, kad je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, taj dan proglasio Danom bijelog štapa. Osim što je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, bijeli štap slijepima omogućuje samostalno kretanje na poznatom terenu. Da bi štap doista bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje, tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati.
Hrvatska obilježava ovaj Međunarodni dan od 1996. godine
Inicijativu za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu dala je gospođica Guilly d’Herbmont 15. listopada 1930. godine. No, tek nakon drugog svjetskog rata se bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih. U Hrvatskoj se s obilježavanjem počelo 1996. godine pa se Hrvatska priključila mnogobrojnim zemljama u kojima je Međunarodni dan bijelog štapa prerastao u Međunarodni dan slijepih, kojim se najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba.
U svijetu je 39 milijuna slijepih osoba
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu je 39 milijuna slijepih te je prevalencija sljepoće oko 5 na 1000 stanovnika. U Hrvatskoj se prati samo broj osoba oštećena vida kod kojih postoji invaliditet temeljem tog oštećenja. Na taj način je u Hrvatskoj registrirano 45 478 (Izvor: HJZJ, 2018.) osoba kod kojih su sljepoća i znatna slabovidnost uzrok invaliditeta, od kojih je 4 217 slijepih osoba (HJZJ, 2018.). Na temelju tih podataka je prevalencija oštećenja vida kao uzroka invaliditeta oko 10 na 1000 stanovnika.
Svakodnevni su problemi slijepih gotovo nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, različitih zapreka, prepunih tržnica, neprilagođenih prilaza državnim institucijama i ostalih zapreka kretanju i snalaženju, slijepe osobe trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, a sve ostalo što je izvan dosega toga štapa je velika nepoznanica i opasnost za osobu koja ne vidi. Sljepoća je uvijek bila i bit će teška invalidnost pa je neophodno stalno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih osoba.
