Danas je drugi dan Božića, blagdan svetog Stjepana. U čast prvom kršćanskom đakonu i prvom mučeniku za vjeru, svetom Stjepanu, u narodu su nastali mnogi običaji kojima se slavi Štefanje. Na taj dan iz staja su se izvodili konji i magarci, ali to je bio i dan kada se išlo u “čestitare”.
Običaji uz blagdan svetog Stjepana u Hrvatskoj
Čitamo u Djelima apostolskim o vjeri sveca Stjepana Prvomučenika čiji je blagdan na otoku Zlarinu prava svečanost na kojoj se u crkvi Gospe od Rašelja poslijepodne održava “rusarij”. Predvođeni svećenikom, vjernici odlaze na obalu, pjevaju i plešu kola.
Mnogi običaji do kojih se u puku držalo na Badnjak i Božić, ponavljaju se ili prenose nakon svetkovine kad se proslavljaju krsna imena, kao npr. na svetoga Stjepana i svetoga Ivana. Od pučkih običaja na Stjepanje, Stipanje ili Štefanje, u sjevernim se hrvatskim krajevima štuje dan konja ili mazgi čiji je svetac zaštitnik.
Seljaci su u Istri na taj dan izlazili s konjima, jahali ili se utrkivali, pa se u prošlosti znalo okupiti mnogo konja i njihovih gospodara, kao npr. u Trsteniku u Istri. Podrijetlo i starina tog običaja u nas nisu jasni, pa se misli da je to ostatak davnog ritualnog objahivanja polja poznatog iz različitih naroda, osobito u srednjoj Europi.
Što se tiče jahanja, u nekim našim mjestima postojalo je vjerovanje da na Stjepanje momci moraju jahati “da konji budu debeli”.
Primjerice, u Fajdetićima, u općini Draganić u blizini Karlovca, projahali bi selom u dugim povorkama, svraćali u dvorišta, pjevali i zabavljali se. No, te su nedužne igre smetale vlastima pa su ih vlasti zabranile 1946. godine.
Na sam Božić u Hrvatskoj ljudi nisu odlazili u posjete, ali drugog dana Božića, dakle, na Stjepanje, obilazili su rođake i prijatelje. Mlade su snahe posjećivale roditeljski dom i majci i ocu nosile darove.
U selu Mićevcu koje je sad već na području Zagreba, do Prvoga svjetskog rata u noći između Božića i Štefanja muzikaši bi se – kako su zapisali etnolozi – “zdigli i išli u kuće u kojima se nalazila osoba tog imena. Išli su, kako se govorilo – gratulerati. Pred kućom su pjevali: Dobro jutro, mili Štefek, daj se stani pa pogledaj ko je vani. Došli su ti kum i kuma, daj donesi flašu ruma. Došli su ti mužikaši, uzmi metlu pa ih spraši.”
Blagdani u prosincu zaokupljali su i pozornost pučkih meteorologa. Tako je i pokojni Milan Sijerković zabilježio pučku prognozu. Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje.
Dakle, i blagdanu svetoga Stjepana pučki je prognostičar pridjelio stanovitu prognostičku znakovitost. Ta izreka pripada zapravo skupini onih božićnih poput “bolje Božić kužan nego južan”, prema kojima nije primjereno tome dijelu godine toplo i kišno vrijeme, pa će stoga plodnost sljedeće godine biti mala. No, razmjerna toplina vremena oko Božića jedno je od obilježja klime naših krajeva, i ni u kojem slučaju nije znakovita za množinu priroda slijedeće godine.
Magistar Sijerković zaključuje: Ni prosinački sveci ne mogu nam pomoći da naslutimo kakvi će biti sljedeći mjeseci.
Izvor: Mirjana Žugec Pavičić
