Kao da je jučer bilo…
Nemojmo se lagati – sirotinja je izvukla rat. Momci obični, priprosti, većinom sa sela, manje iz grada, ali momci čisti, pošteni, nepokvareni. Istina, bilo je i baraba, probisvjeta, kokošara, ali takvih uvijek ima, u svečanim ložama neizmjerno više nego na bojištima.
Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi… ni sami ne znaju što bi. Ni sam još nisam načisto s tim. Na početku svojih dvadesetih kad je svijet izgledao kao velika šarena livada, nisam mogao, ma ne pretpostaviti, nego takve misli su bile totalno “out of question”. Rat, kakav rat? Između esesesera i amera? Ma ne, naš rat je u pitanju. Kakav naš rat, pa taj rat je završio prije više od četrdeset godina!?
Ali rat bane kao pijani gost u kuću, galami, posrće, razbija i prostači, traži još rakije i ne vjeruje kad mu kažete da je nemate više. I nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.
‘Tko smo bili mi?’
Na koncu, slušajući i danas beskonačne rasprave o ustašama, četnicima i partizanima, često se pitam – a tko smo bili mi? Mi čak ni imena svoga nismo dobili. U pravnim dokumentima smo “sudionici Domovinskog rata”, u novinarskom izričaju “hrvatski branitelji”. Branitelji? Ma dajte molim vas, branitelj je tako općenit izraz da ne govori ama baš ništa. Žalosno je to da čim izgovoriš “ustaša”, “četnik”, “partizan”, čak i “švabo” ili “talijan”, automatski vizualiziraš lik tog vojnika i vidiš ga nepogrešivo, sa svim karakterističnim obilježjima. A dok izgovoriš “braniteljdomovinskograta” već te prođe volja za bilo što.
A mi, opet kažem, u šarenilu raznih naziva, nismo zaslužili jedno jedinstveno ime iza kojeg ćemo stajati svi. U početku kolokvijalno “pričuvni mupovci “, “redarstvenici” pa nakon toga “gardisti”, “zenge”, čak i “bojovnici”. Dok se nije ustalio službeni, ali opet općeniti izraz “hrvatski vojnik”, eterom je već kružilo na desetke različitih naziva. S neprijateljima je već bilo jednostavnije. Oni su za nas bili četnici, mi svi odreda za njih ustaše, u dozivanju preko rovova, od milja tek čede i uje.
Mržnja – neobično optorna biljka
Eto, danas nakon dvadeset i pet godina nemamo narodnih heroja, nemamo filmova, nemamo pjesama, imamo samo mitomaniju koja pred određene datume buja kao pivski kvasac da bi nakon toga splasnula do iduće prilike. Gaji se mržnja, strpljivo i ustrajno, mržnja je neobično otporna biljka, najbolje raste bez sunca i topline. a u ovim našim gudurama njeguje se na poseban način. Kod nas nikad nije nedostajalo impotetntnih prdonja i razbojnika koji su huškali mlade da se tuku za njihove interese.
I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike “naših” ratova. Mi smo svi bili – budale.
IZVOR: FB, Milan Petrović
Osvrt glavne urednice RNG: Čitajući, jedno par puta ovaj iskreno iz srca napisan tekst, jednog ratnika, HEROJA, nisam mogla, a da ga ne prenesem na naš portal. Dobro je napisao, a ja dodajem bogati su bježali, dezertirali, a sirotinja nije imala kuda, ostajala je i borila se za svoj prag, za naš Grad. Tužno, kako je čovjek napisao istinu, a da nitko, baš nitko nije shvatio šta su ratnici napravili za ovu zemju, ali zato njome vladaju dezerteri i ratni profiteri, “busajući se” u junačka prsa lažno kupljenog ratnog puta. No, jednom izdajnik i dezerter uvijek izdajnik i dezerter, pogotovo kad ga konačno i obznaniš.
A ratnik i heroj uvijek je heroj, zato Vas ja nazivam našim HEROJIMA, a tako će Vas zvati i vaša djeca i hvala Vam što postojite.
