Web novinari Osnovne škole Ljudevita Gaja Nova Gradiška pod vodstvom učiteljice Marinele Banovčić marljivo rade tijekom cijele godine i aktivnosti učenika u školi, ali i izvan nje, donose javnosti putem web portala škole. Osim izvještavačkog novinarstva bave se i drugim oblicima, metodama rada i suradnje na području novinarstva.

Za ovogodišnju  smotru Lidrano na županijskoj razini pripremili su intervju s našim poznatim Novogradiščaninom Željkom Brčićem Dušom. Vrlo zanimljiv razgovor prepun humora, životne radosti i iskustva trajao je 60 minuta, a osnovnoškolski novinari odradili su ga profesionalno, odgovorno i poštujući sve etničke standarde. U tesktu koji je na županijskoj razini predstavila Josipa Lovrić, učenica 7. b razreda, predstavili su sve životne borbe, uspjehe, interese, ljubavi i snove Željka Brčića kao planinara. Cilj je bio ostale učenike potaknuti da se bave sportom, ali i osobe treće životne dobi prikazati u pravom svjetlu kao aktivne članove našeg društva. Rad je kao takav pohvaljen zbog odabira teme i sugovornika,  metodi provedbe i pristupa.

Kao pravi novinari, naši nasljednici slobode govora  iskoristili su svoje Ustavno pravo na izvješćivanje i pristup informaciji, pa mi imamo priliku pročitati njihov rad bez cenzure.

 Hrvatsku sam prošao uzduž i poprijeko
 Mont Blanc i Papuk dva su različita pojma
 Dobitnik brončane medalje Hrvatskog planinarskog saveza

Koliko je danas važno biti fizički  aktivan i u trećoj životnoj dobi, kako ispuniti vlastitu svakodnevicu kvalitetnim načinom života, druženjem s ljudima, uživanjem u prirodi, opisao nam je  gospodin Željko Brčić, zvani  Duša, naš Novogradiščanin, dugogodišnji planinar, a u mladosti sportaš. Član je mnogih gradskih udruga, Gorske službe spašavanja, Planinarskog društva Strmac,dobitnik brončane medalje Hrvatskog planinarskog saveza,  suprug i djed.

Kada ste se počeli baviti planinarenjem?
Prije dvadesetak godina provodio sam dosta vremena na Strmcu radeći za općinu Cernik i turističku zajednicu. Kad ste u prirodi, osjetite njezin zov. Aktivno sam se učlanio u HPD Strmac i tako su počeli moji prvi pohodi Psunjem i dalje.

Koju osnovnu opremu treba imati svaki planinar?
Trebao sam ponijeti svoj ruksak pa biste najbolje shvatili što planinar treba imati. Ozbiljan planinar mora imati osnovno: odjeću u skladu s vremenskim uvjetima ( višeslojna), obavezno mora ponijeti rezervnu odjeću ( čarape, pamučne majice), kapu kako bi se zaštitio od hladnoće ili sunca, vodu, suhu hranu koju planinari nazivaju hranom iz ruksaka, suho voće i čokoladicu,  kabanicu, kompas, šibice, kutiju prve pomoći, te uže u slučaju lomova, primjerenu obuću, tzv. gojzerice. Vrlo je važno da je obuća kvalitetna jer su najčešće povrede pri duljem hodanju iščašenje gležnja. Dobra cipela glavu čuva, to zna svaki planinar. Tu su još i štapovi kao pomoć pri svladavanju većih uspona ili strmijih spuštanja.

Član ste HPD-a Strmac. Možete li nam ukratko nešto reći o društvu?
HPD Strmac jedno je od najstarijih društava u Hrvatskoj, a u Slavoniji je svakako najstarije. Društvo su osnovali davne 1929. naši stari sugrađani, a s radom je počelo 1932.godine o čemu svjedoči arhiva u planinarskom domu na Strmcu. Sljedeće godine obilježavamo 85 godina postojanja, a za 80. godišnjicu dobili smo priznanje Hrvatskog i Slavonskog planinarskog saveza. Najmlađi član našeg društva je Ante i nedavno je proslavio 1. rođendan, među najstarijim članovima sam ja!

Osim opreme koju smo spomenuli što planinar još mora znati?
Ozbiljan planinar mora se znati ponašati u prirodi: cvijeće i ostalo bilje fotografiramo, ne beremo, divlje životinje samo gledamo, u planinarskom domu sve počistimo za sobom, a smeće spremamo u ruksak. To je planinarski kodeks ponašanja.
Naravno, planinar mora znati čitati oznake ( markacije), i nikako ne skretati s označene staze.

Kako  postati članom jednog planinarskog društva?
Jednostavno! Potrebna je želja i dobra volja! Svako planinarsko društvo ima svoj upravni odbor te predsjednika društva. Ispuni se pristupnica, plati godišnja članarina za kalendarsku godinu i… avantura može početi. Godišnja članarina za djecu i umirovljenike iznosi 50 kuna, a za ostale 80 kuna. Plaćanjem članarine pokrivamo postojanje društva. Članstvo planinarima pruža i brojne pogodnosti prilikom odlazaka na višednevne pohode u Hrvatskoj i izvan nje. Osim aktivnih članova uvijek primamo u svoje društvo i ljude koji žele samo povremeno planinariti, oni su prijatelji društva i uvijek su dobro došli.

Koja vam je planina najljepša planina u domovini ili izvan nje na koju ste se penjali?
Nema dvojbe, to je Velebit! Svake ga godine tradicionalno posjetimo, a ja sam osobno prešao cijeli Velebit nekoliko puta! Južni Velebit je svakako najatraktivniji. Tu je NP Paklenica, kanjon Paklenice, te najviši vrh – Vaganski vrh ( 1750 m ). U Paklenicu dolaze penjači iz cijeloga svijeta, prekrasna je pećina – Manita peć.

Kakav je osjećaj osvojiti novi vrh?
Neprocjenjiv! Sjedneš, okrijepiš se, fotografiraš, uživaš u pogledu, osjećaš silan ponos i sreću. Jednom sam prilikom pola dana sjedio na Velebitu jer je pogled bio veličanstven i nisam se htio spustiti u dom.

Što svaki planinar treba učiniti kad osvoji novi vrh?
Mora uzeti dokaz da je vrh osvojio. Svaki vrh planine ima kontrolnu točku na kojoj se nalazi kutija s pečatom vrha. U planinarsku knjižicu udariš pečat, fotografiraš se, podijeliš dojmove s ostalim planinarima.

Jesu li za dostizanje nekih ciljeva potrebne posebne pripreme?
Nije isto osvojiti Brezovo polje i neki vrh u Alpama. Mlađi članovi našeg društva često odlaze na izlete izvan Hrvatske i pripreme traju po nekoliko mjeseci. To su tzv. visinske pripreme, a ovise o prirodi uspona. Mont Blanc, vrh Europe, i Papuk dva su potpuno različita pojma.

Jeste li kada morali odustati od osvajanja vrha?
Jesmo, jesmo! Grupa je brza onoliko koliko je brz najsporiji član grupe, nikoga ne ostavljamo, u slučaju ozljede, cijela grupa odustaje. Vremenski uvjeti također određuju hoćemo li nastaviti! Moramo procijeniti što učiniti. Ako je u pitanju ljetni pljusak, nema odustajanja, zaštitimo se i  pričekamo prestanak padalina. Znalo nam se dogoditi da na sredini puta shvatimo kako je staza neprohodna i moramo se vratiti.

Budući da planinarenje podrazumijeva hodanje šumom, jeste li ikad imali susret s kakvom divljom životinjom?
Čovjek  može zamisliti, no ne može planirati kako će taj susret izgledati. Šuma i divljina prirodno su stanište divljih životinja. Ljudi su uljezi! Neizmjerno je važno znati se ponašati pri susretima sa životinjama. Mladunci su često razigrani i znaju prići ljudima, no onog trenutka kad ga dirne ljudska ruka, može se dogoditi da ga majka odbaci jer osjeti tuđi miris. Divlje svinje su dosta agresivne kad imaju mlade. Treba samo mirno proći. Jednom smo na Psunju uz planinarsku stazu ugledali lane. Ležalo je travi, bilo je staro tek nekoliko sati. Medvjeda i poskoka sam susreo na Velebitu  nekoliko puta, muflone na Papuku,  zečeve, divlje svinje, fazane u slavonskim šumama. Kad smo jednom noćili u planinarskom domu na Velebitu, ostavili smo ostatke hrane u vrećici i objesili o klin na nadstrešnici ispred doma. Usred noći došao je medo, nanjušio je ostatke slavonskih delicija i srušio cijelu nadstrešnicu. Shvatili smo kako smo bili neoprezni i nepromišljeni. Pošteno smo se uplašili!

Jeste li kada zalutali?
E, i to mi se dogodilo, jednom. Inače imam odličnu moć orijentacije, ljudi mi vjeruju pa se ponekad previše opuste i prepuste u moje ruke, tj. prate moje noge. Unutarnji „GPS“ je zakazao, umjesto u Tisovac spustili smo se na cestu prema Požegi. Važno je u takvim situacijama biti smiren i upotrijebiti dugogodišnje iskustvo. Ako ste se izgubili npr. u šumi, treba pronaći najbliži potok i poći niz korito jer svaki se potok mora uliti u neku rijeku ili jezero.  Dobro je sobom uvijek imati mobitel! U slučaju da vas uhvati noć, treba pričekati jutro. Jutro je pametnije od noći!

Kada biste imali mogućnosti, što biste još željeli vidjeti, koje biste vrhove željeli osvojiti?
Hrvatsku sam prešao uzduž i poprijeko, čak smo kao društvo obišli i vrhove na otocima, Velebit obožavam, s jedne strane more, s druge Lika i Gorski kotar, neprocjenjivo. S Gorskom službom spašavanja išao sam na obuku u Italiju i Sloveniju, ali naše su planine najljepše! Znam, subjektivan sam, ne mogu si pomoći!

Što planinarenje kao vid hobija može pružiti čovjeku?
Neizmjerno zadovoljstvo jer shvatiš kako još puno toga možeš, sreću u novim poznanstvima, sjedinjenje s prirodom, duhovni mir nakon fizičkog napora i bezbrojne uspomene na kilometre i kilometre pregaženih staza!

no images were found

Komentari